Poglavlje I
Poglavlje I
Imao sam sam 16 godina kada sam upitao roditelje da si tetoviram lice.
Ni majka ni otac mi to nisu dozvolili; štoviše, uz dozu ljutnje objašnjavali su mi kako mi to ne treba.
Tužan, ali odrješit, rekao sma roditeljima da su tetoviranje samo odgodili... Nikada se više povezanost koja je prije kolala među nama nije osjetila. Svakim danom je slabila, a ja sam se počeo odvajati, veze su pucale...
Došao je i taj dan. Roditelji su priredili gozbu, pozvali rodbinu i prijatelje. Otac je odabrao najbolje janje za ražanj, a majka mak, orahe i najveća jaja za kolače. Sve je bilo ispunjeno ugodnim miomirisima, a ni slutili nisu...
...nisu slutili da će im janjetina biti gorka, a kolači slani. Stao sam pred njih i nekim tonom glasa, kao da ih se gadim, rekao kako je kucnuo moj čas. Pljunuo sam im u lice, okrenuo se i otišao.
Na putu u nigdje otišao sam u najbliži tattoo i na lice ispod oka si istetovirao srce, a iznad oka „freedom“.
Mjeseci su prolazili. Pošto sam završio gimnaziju, odlučio sam studirati komunikologiju i marketing.
I uistinu, bio sam vrlo dobar učenik. Nisam bio najbolji, ali sam sve testove položio u roku te nakon pet godina diplomirao. U životu mi ništa nije trebalo. Sav novac zaradio sam radeći na crno moleraj i keramiku.
Roditelji su tih godina bili živi, ali nisu živjeli. Mama mi je oboljela od reumatskog artritisa, što joj je otežavalo rad u vrtu, a vrt ju više nije niti zanimao. Otac je pak obolio na srce i krvožilni sustav. Svaki put kada bih otišao u šumu donijeti drva, završilo bi s otežanim disanjem i odlaskom kod doktora. Iskreno, koliko god ložili, njima je bilo hladno. Hladnoća im je svakodnevno obilazila njihova srca.
Ja sam pak uživao u životu, mislio sam tako.
Jednog dana, dok sam sjedio u kafiću i ispijao gorku kavu, poprilično zaslađenu, osjetio sam neki miris, poznati miris, i upitao konobaricu što se to fino peče. Konobarica mi je rekla kako vlasnica pravi makovnjaču. Samo sam odmahnuo glavom i rekao kako ne volim mak.
Kada sam se vratio ispijanju kave u novinama sam pročitao kako se traži osoba za PR.
To je jedna uistinu dobra firma. Iskreno, to je firma koja daje odlične plaće i nije kao sve one kapitalističke firme koje gledaju samo svoj profit, već ova gleda i na zadovoljstvo svojih radnika i baš u tome je posebna.
U svega par minuta napisao sam zamolbu i šturi životopis.
Nakon svega par dana zvali su me iz firme i rekli kako su od 12 kandidata odabrali baš mene.
Sretan, jer kako i ne bih bio kada je to najbolja firma u državi, ali i u mnogim susjednim državama, pozvao sam prijatelje i odlučio napraviti zabavu. Na zabavi su prisustvovali mnogi ljudi. Neke koji su došli nisam niti poznavao, ali nije mi ni smetalo. Dijelio sam svoju sreću sa svima njima.
Paralelno zabavi roditelji su se uz svijeću i sa suzom u oku pomolili. Izmolili su nekoliko Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu.
Došao je dan kada sam krenuo na razgovor i potpisivanje ugovora, bar sam tako mislio. U samom natječaju je bilo navedeno, osim potrebnih kvalifikacija, da je prvi ugovor na godinu dana sa mogućnošću ranijeg raskida ukoliko bih narušavao ugled firme i/ili svojim ponašanjem činio nešto nažao drugim kolegama. Nije me to diralo. Bio sam siguran da ću se uklopiti i da ću potpisati ugovor.
Došavši u firmu, nasmijana gospođa na recepciji, koja je odašiljala neku pozitivu, zamolila me da kratko pričekam.
Nakon nekoliko minuta odvela me na razgovor.
Kada sam ušao u kancelariju, prvo sam primijetio prekrasan drveni križ na kojem je razapet Isus, kako je obješen na zidu iza uredskog stola na visini točno onoliko da je nešto viši od glave vlasnika, koji na licu ima isti onakav smiješak kao i gospođa na recepciji. Odašilje neku toplinu.
Vlasnik se digao i čvrsto stisnuo moju ruku, pozdravio me:
— Hvaljen Isus i Marija — predstavio se i namjestio mi kožnu fotelju za goste kako bih lakše sjeo.
— Ja sam Boris, drago mi je da ste došli — stajao je iznad mene odriješit i markantan gospodin
— Vidite, pročitao sam vaš životopis i zamolbu. Oduševljen sam. Sami ste zarađivali i školovali se, svaka vam čast. Ni sam nisam siguran da bih to uspio. Što vas je nagnalo na to? Roditelji su vam rano umrli ili? — upitao je
— Zašto mislite da su mi roditelji mrtvi? — upitao sam
— Pa iskreno, životopis vam je jako štur. U njemu niti jednom niste spomenuli svoje roditelje? — odgovorio je vlasnik firme, gospodin Boris
— Da, u pravu ste, nisam. Nisam više u dobrim odnosima s njima.
— Pa kako to?
— Molio sam ih sa svojih nepunih 16 godina da mi dozvole da napravim ove tetovaže, jer mi je uistinu bila želja, poput svih mojih vršnjaka, istetovirati si ih na lice.
— Čekaj malo, ovo su trajne tetovaže?
— Da, zašto?
— Završio si studij za marketing i komunikologiju s vrlo dobrim prosjekom i, usprkos tomu što znaš da moraš razgovarati i davati izjave javnosti, istetovirao si lice?
Ja, shvativši gdje sam ozbiljno pogriješio, sjetio sam se riječi svojih roditelja koje nisam vidio više od 5 godina i samo promrmljao:
— Ma mladost, ludost, ovo sam napravio prije studija.
— Gledaj, mene si uistinu dojmio svojim ocjenama, predstavljanjem i načinom kako razmišljaš. Kada kažem razmišljaš, mislim na onaj dio kao PR stručnjak, ali ovo s tetoviranjem... ma trebao si poslušati roditelje. Nažalost, unatoč odličnim predispozicijama, ne mogu si dopustiti da nas predstavlja netko s tetovažama na licu. Djelovalo bi to...
— Ali, gospodine, ja... — prekinuo sam ga dok je pričao
— Kada ja pričam, ti slušaš. Gdje sam stao? Ah da... ne mogu si dopustiti da nas predstavlja netko s tetovažom na licu. Neki će to nazvati diskriminacijom, možda i jest, no standarde u mojoj firmi postavljam ja i baš zato imam ovo što imam. Firmu koja odlično posluje, zaposlenike koji su sretni i zadovoljni... Hvala vam i ispričavam se što sam vam oduzeo ovo dragocjeno vrijeme i uistinu mi je žao što je ovako završilo, no ipak ste trebali slušati svoje roditelje. Roditelji ipak znaju što je najbolje za njihovo dijete.
Samo sam se zahvalio i napustio ured. Čak me je i ona nasmijana gospođa na recepciji ponovno pozdravila sa smiješkom i za željela mi sreću. Ja sam samo odmahnuo rukom, bez riječi, bez misli i značenja... samo žalost. Žalost zbog propuštene najbolje šanse u svome životu. Ovakva šansa nikada ne pokuca dva puta na vrata.
Legao sam na svoj krevet u malom jednosobnom stanu i započeo svoje putovanje u prošlost. Sjetio sam se nasmijane majke, oca koji ponosno stoji i zadirkuje me za djevojke, sjetio sam se svega. Sjetio sam se i svoje pljuvačke koju sam pljunuo majci i ocu u lice... sjetio sam se i kako su mi branili da se tetoviram. Sada sam znao da me je tih 5 minuta dijelilo od sreće. Dijelilo me je od uspješnog života uz mnogo blagodati u najboljoj firmi. Ta usrana tetovaža, to govno na licu koje mi više ništa ne znači. Postao sam ljut, jako ljut. Nisam ljut na majku, oca, vlasnika... ljut sam na sebe. Ponavljao sam naglas:
— Kako sam mogao biti tako glup? Zašto, Bože? Zašto si mi to dozvolio?
— Odlučio sam se prošetati do željeznog mosta...mislio sam da moj život nema smisla. Bio sam na tom most, sjedio dok se gradska buka polako stišavala, a prolaznika bilo sve manje.
Na kraju sam ipak otišao kući i vrlo brzo utonuo u san.
Ujutro me je probudio trak zrake sunca koja mi je grijala obraz.
Na mom se licu razvukao smiješak.
Odlučno sam se podigao s kreveta, naredio posteljinu i otišao u WC. U WC— u sam obavio što se u njemu obavlja... Oprao sam ruke, zube, umio sam se i odlučio otići na sastanak koji će mi promijeniti život iz korijena. Važniji je to sastanak od onoga koji sam vodio s vlasnikom firme, ali s mogućnošću istog ishoda.
Odlučio sam posjetiti mamu i tatu.
Sjeo sam na vlak i uputio se ka kući u kojoj sam živio kao mlad. Vlakom sam se vozio svega pola sata i još toliko dugo hodao. Svakim korakom kako sam se približavao, srce mi je jače kucalo. Udari su to bili kao da netko unutar bureta udara maljem o stranice. Udaralo je toliko brzo da nisam stigao brojati svoje vlastite otkucaje.
Kada sam stao pred kuću, vidio sam da više ništa nije isto. Trava nije košena, kukolj je zagrlio ruže, drva nisu posložena. Čak ni pjetao ne kukuriče. Tužno je.
Pozvonio sam na vrata. Iza vrata sam čuo oca kako viče:
— Evo me, dolazim!
Kada je otac otvorio vrata, samo je stao, a mama je upitkivala oca tko je došao. Tata je samo šutio i gledao. Nije imao ni riječi ni emocija. Iz znatiželje došla je i mama, koja je baš poput tate stala i gledala bez riječi i emocija.
Pao sam na koljena, zagrlio im noge i zamolio ih za oprost. Plakao sam kako nikada u životu nisam. Ustao sam i nekom papirnatom maramicom im brisao lice i to na onome mjestu na koje sam ih pljunuo, konstantno ponavljajući:
— Oprostite mi, pogriješio sam, oprosti mi mama, oprosti mi tata. Oprostite mi, molim vas.
Mama i tata su razvukli osmijeh na licu kakav već dugi niz godina nisu imali. Zagrlili su me i izljubili. Suze su nam svima tekle — suze radosnice.
— Uđi, sine, sjedi, sve nam moraš ispričati. — rekla mi je mama otvorivši širom vrata desnom rukom, a lijevom je pokazivala u smjeru sobe.
Majku kao da je momentalno prošao artritis, ocu kao da se snaga vratila.
— Reci mi, sine, što želiš jesti? Sve će ti mama napraviti.— upitala me majka kroz osmijeh
— Onu tvoju makovnjaču, uf, baš mi se jede. Ma sve mi se tvoje jede, mama. Svih ovih godina nisam tako fino jeo, ali makovnjača mi se jede baš jako. Volim te!
— Pričajte vi još malo, a ja odoh do kotlovnice. Kasno je pa da vratim vrata na šarke prije nego padne mrak
— Neka, tata, ja ću. Sjedi i naspi nam po jednu — zaustavio sam tatu i krenuo u kotlovnicu. Vrata su bila nagnuta na lijevi zid a već sa početka hodnika se vidjelo da su nedavno obojana
Kada sam se vratio tata nam je donio dvije rakije. Meni veću, a njemu manju.
— U zdravlje — rekao sam
— U zdravlje — odgovorio je tata
— Sine bi li nam ispričao kako to da si se odlučio doći kući? Što se to desilo?
Nagnuo sam se u naslonjač.
— Mama...
Duboko sam udahnuo pokušavajući skupiti hrabrosti.
— Još jučer sam se želio ubiti, skočiti sa mosta. Nisam vidio izlaz. Mislio sam da se od problema može pobjeći jedino samoubojstvom. Svi moji snovi su bili srušeni onoga momenta kada mi je gospodin Boris, šef firme u koju svatko ima želju raditi, rekao da me zbog tetovaža ne može zaposliti iako sam po specifikacijama možda i jedini kandidat, najbolji zasigurno.
Slegao sam ramenima i započeo priču.
— Stojao sam, na tom mostu, ispod mene pruga smeđe boje, hrđave šine. Oko njih bijelo sitno kamenje zbog kojeg upravo te šine dolaze do izražaja. Na svega par centimetara dalje raste korov do visine od pola metra. Nije to onaj klasičan korov izrazito zelene boje, već pomalo žućkast, umire. Kasno je proljeće, a temperature su ugodne. Svakih nekoliko dana pada kiša, pa bi taj korov uistinu trebao sjati u svojim najljepšim bojama. Pretpostavljam da je ta žuta, zagasita boja, rezultat nekih kemijskih djelovanja koja ga ubijaju, baš kao što mene izjeda, ubija, isisava sve ovo što mi se događa. Razmišljam o krvi koja bi prelila te zahrđale šine, mojoj krvi. Dala bi neku posebnu, lijepu, blještavo crvenu... eh, kad bih mogao vidjeti fotografiju koju bi uslikao slučajni prolaznik.
— A što ako bi naišlo dijete? — zapitao sam se, ali ne na glas, nego tiho u sebi
— Bilo bi to za njega pravi stres..... ne, ne želim da netko naiđe, a najmanje želim da to vidi dijete, iako bih ja to volio vidjeti. Te rasute boje kako se stapaju s hrđavom i bijelom. Krv bi na tim bijelim kamenčićima došla do izražaja,. a onda bih baš poput ovoga cvijeća, ali i šine koja je nekada bila sjajna, oksidirala i počela tamnit.— Marko detaljno mami opisuje o čemu je razmišljao o trenutcima koji su ga dijelili od smrti, pa nastavlja— Bojim se da bi nakon ljepote uslijedilo nešto sasvim nebitno, pa čak bi na neki način i naružilo šine i kamenčiće, prugu, te boje na koje su nam oči navikle.
— No opet, sav taj kamen, teret koji nosim, ostao bi na tom mostu!
— Imao sam u životu padova i podigao se. Sada tek shvaćam da su oni bili samo kamenčići na koje sam se spoticao.
— Kamenčići bijele boje, baš onakvi kakvi su sada tu ispod mene i koje, baš poput nekog molera, želim obojati u crveno.— rekao je pokušavajući poistovjećivati svoj život sa bojama koje moler razmazuje po zidu kako bi sakrio nečistoće, učinio zidove ljepšima
— Dugo sam vagao kako dalje i što učiniti, no ovaj zadnji kamen o koji sam se spotakao bio je upravo onaj koji me na vagi života preusmjerio ka mostu. Sve moje želje, sva moja nadanja, sav moj fakultet, moje znanje... ostalo je na tlu onoga momenta kada sam se spotakao o taj veliki ružni kamen koji niti malo ne liči ovom kamenju ispod mene.
— Moram si priznati da je to možda i prvi kamen koji mi je pokazao smjer. Koji kao da mi je rekao da ovdje nemam što tražiti. — rekao sam tužno skrivajući pogled od majke koja je pozorno slušala ne pokazujući emocije kako me ne bi omela
— Upravo zato i jesam ovdje. –rekao sam dok su mi emocije varirale od zbunjenosti što nisam siguran da se želim ubiti, do tjeskobe što ne vidim izlaza. Sjedim na ovome hladnom željeznom mostu — zamišljen sam osjetio hladnoću koja je isijavala iz čelika.
Dok je bilo sunca, vidjela se njegova zelena boja koja je odašiljala prekrasnu zelenu nijansu poput korova koji se nalazi na udaljenim mjestima daleko od pruge. Sada, kada je pala noć i kada se mjesec dogegao da nam svojim hladnim zrakama pokazuje put. Zrake su to kao ono svjetlo plave hladne boje koje ljudi postavljaju u svoje kuće i miču žarne žarulje koje odašilju toplinu tijelu, oku i duši. Most obasjan tim svjetlom reflektira zrake i kao da ponosno pokazuje na sebe. Kao da pokazuje kako su ga nedavno obojali i sakrili teret koji je godinama ponosno nosio. Kao da su mu hrđu, baš poput bora na licu, uklonili i poklonili mu mladost — opisivao sam ljepotu koju mjesec pruža za vrijeme kada je svod čist poput stakla ukrašen milijunima sjajnih zvjezdica
— Blago njemu, mi ljudi nemamo tu čast — rekao sam uspoređujući se sa mostom.
I mi koristimo razne načine da bismo izgledali mlađe, ali to nije trajno kao kod mosta čiji se natruli dijelovi zamjenjuju novima. – zaključio sam zamišljeno
Mladost je to koju ja ne mogu vratiti, mladost zbog koje sam i došao na ovaj most. Tko zna da je nisam ovako proživio gdje bih sada bio. Možda na tom mom putu ne bi bilo toliko kamenčića na koje sam se spoticao, a najmanje ovoga velikoga ružnoga preko kojega sam pao i sljedeće čega se sjećam jest ovaj most.
— Možda bih sada bio u zagrljaju žene i djece ili bi me grlili... — zastao sam na trenutak dok sam gledao u daljinu upitao sam se na glas.
— Vidim u daljini neko svjetlo koje mi se približava velikom brzinom.
Da li je to to? Jesam li skočio pa sada vidim ono što drugi vide?
Ja ne vidim tunel, vidim svjetlo koje mi dolazi i kao da ne misli stati.
Da li ovako izgleda kraj? Duša sjedi na mostu, ne osjeća njegovu hladnoću i gleda u svjetlo koje joj se približava... ili se pak ja približavam njemu... — bio sam zbunjen
Čujem neku buku. Nije to buka, to je truba kojom vlak daje do znanja da će uskoro doći do željezničke postaje. Budi me iz tog mog "sna" i vraća me u stvarnost – postao sam svjestan da ovo nije kraj. — Gledam vlak kako mi prilazi, a u meni kolaju neki čudni osjećaji. Ne vidim tko je u vlaku, ma ne vidim nikoga, ali mene obasipa neki osjećaj ugode. Osjećam ljude koji se u njemu smiju. Djecu koja trčkaraju iz kupea u kupe, iz vagona u vagon. Punim se tom esencijom ljubavi. Prekrasan osjećaj. Što mi se više približava, taj osjećaj raste, buja i ispunjava svaku moju prazninu — osjetio sam dok mi je srce ubrzano lupalo zbog trube koja me probudila iz sna u vlastitom umu
— Sve što je lijepo kratko traje. Što se vlak više udaljavao sve te lijepe stvari nestaju, blijede. — pokušao mi je dočarati kako se u tom momentu osjećao
— Kao da iz mene ponovno čupaju svu tu esenciju ljubavi i ugode i ostavljaju prazninu, veću nego što je prije bila.
— Da li je sada pravi trenutak da skočim ili da pričekam sljedeći vlak i ovako sa stilom se ukrcam? — nasmijao sam se sam sebi
— Kakve sam sreće pao bih na neki stočni vagon, ravno u govna. Pisalo bi se o meni baš onako kako se sada osjećam... posrano.
— Odjednom sve moje misli prekidaju neki koraci – bili su to tupi udarci u beton, topot, a pošto je mrak i buka se u potpunosti stišala, a grad spava, ti udarci odzvanjaju.
— Pored mene je protrčao neki vojnik. Ima kratku crnu kosu, raskopčanu vojnu košulju i djeluje uplašeno. Očima širom otvorenim svako malo pogledava iza sebe. Obrazi su mu crveni kao da trči maraton, a usta nakrivljena kao da želi reći spasi me... — pokušava dočarati strah vojnika
— Malo dalje, ispred njega, neki civilni auto, naglo koči. Škripa guma prekida tišinu i izaziva bol u mojim ušima, istu onu bol koju mi je izazivala truba vlaka— uspoređujući jačinu koja je neugodna za uho i nije poput neke pjesme kada je uho širom otvoreno.
— Iz auta izlaze dva vojnika s bijelom trakom oko ruke. Zaključujem da je riječ o vojnoj policiji. Jedan ga hvata za ruku dok drugi istovremeno zamahuje pendrekom i udara ga po sred leđa.
Bože ovo je prekomjerno upotrebljavanje sile. — zbunjeno sam gledao dok su ga udarali
— Iskreno, bojim se ako me vide da bih i ja mogao osvojiti zlatni pendrek. — rekao je nasmijano
— Kada su ga obuzdali i stavili mu lisice.
— Znaš li ti, vojniče, što si učinio? — upitao ga je vojnik koji je stajao sa lijeve strane
— Zajebao si nas sve. Uništio si mnoge živote. Četiri naša prijatelja, vojnika, su ubijena. Nedostajao si nam na tom mitraljezu, pedeset milimetarskom, da opleteš po neprijatelju. Do tada bi mi izvukli žene i djecu pa bi se svi zajedno povukli do bunkera, na sigurno... ovako su svi mrtvi... Osjetili smo samo miris krvi... Znaš li ti samo kako smrdi krv djece? Toliko jako da u tijelu izaziva jecanje, u glavi lom i suze u očima. Da nije me sramota reći da smo plakali, svih nas sedam, suze smo lili...”— rekao je drugi policajac zadihanim glasom i ljutitim pogledom
— Za dezerterstvo ćeš dobiti do 15 godina, a zbog štete koju si istim tim dezerterstvom počinio, ugrozivši sve nas, još bar dvadeset. — poručio mu je prvi policajac
— Da li se to isplatilo? — upitali su ga
— Uplašio sam se... — rekao je vojnik sramežljivo i tužno
Strpali su ga u auto i otišli. Ma užas kakav čovjek. Tako ostaviti ženu i djecu krvnicima na raspolaganje... Ma kakav je to čovjek... kukavica. — zaključio sam oštro
— Što li ću ja još na ovome mostu vidjeti?
Ne znam, ali znam da me tračnice zovu, znam da me moji problemi guraju. Žele da napustim ovo kamenje. Šapću mi da se spasim i da je to moj jedini spas. Spuštam noge na ivice mosta, naginjem se tijelom prema naprijed, poput ptića koji uči letjeti, samo što ovo ne bi bio let... Drhtim. Moje oči, ali i mozak, fokusirani su na prugu, šine.
— Hoće li me boljeti? — vrtilo mi se pitanje u glavi dok sam odmjeravao udaljenost do tla
— Nitko za mnom plakati neće, jer ja nemam nikoga. Imam samo sebe. Nemam! I sebe sam izgubio. — rekao sam dok me prekida mrak koji je nastao odjednom. Sva svjetla su se ugasila, a sve što se vidi je zahvaljujući mjesecu koji obasjava most i nema oblaka na nebu koji će ga prekriti.
— U daljini opet čujem korake. Nisu kao kod onoga vojnika. Sasvim su tihi, nježni i lagani. Prilaze mi sve bliže i bliže.
Kad najednom, iz mraka, na mjesečevu svjetlost izlazi neki stari čovjek.
— Mladiću, da li je sve u redu? — upitao me još iz daljine i nastavio prilaziti
— Naravno! — odgovorio sam mu ne otkrivajući svoju nakanu, već konstatiram kako je sve OK
— Zašto pitate? — odgovorio sam pitanjem
— I sam sam sjedio upravo na tom mjestu kada sam bio mlad, kada sam se nalazio u jednoj bezizlaznoj situaciji. Doduše tada mi je djelovala bezizlaznom. — govorio mi je kao da mi u prevedenom značenju govori da uvijek ima nade.
— Gledam ga nepomično i šutim, pa i nemam što da mu kažem.
— Starac se samo okrenuo i otišao. Koraci se čuju sve tiše.
— Tko si ti? — upitao sam ga onako glasnije pitam
— Nije važno tko sam ja, nego tko si ti! — odgovorio mi je, pa stane, okrene se i kaže
— Nemoj biti života dezerter.
— Okrene se i nastavi svojim putem, ulazeći u mrak. Više ga ne vidim.
— Ne znam kako mu nisam ništa rekao. Kako mu nisam postavio niti jedno smisleno pitanje... samo sam slušao. Ovaj kratki razgovor, ako ga možemo nazvati razgovorom, trajao je trenutak, a činilo se puno duže.
— Ovo je ukratko — rekao sam smijući se u nadi da mi više za taj dan nikada neće postaviti pitanje.
Iskreno da nisu pitali ne bih im niti rekao.
— Vidim da si odustao — rekla mi je mama sa smiješkom na licu i ponosom u očima
— Ne želim biti života dezerter, jer i kada sebe nemaš, imaš Boga, ali ti to mama već znaš
Razgovarali smo dugo u noć. Bio je red suza, red smijeha, red radosti. Bilo je tih redova podosta.
Ujutro sam se dignuo i zamolio ih da se ne ljute jer moram do grada. Odlučio sam ukloniti tetovaže. Mama i tata su se odlučili dati mi novac za uklanjanje. Ma više im ni ne smetaju te tetovaže toliko, nego da me samo financijski poguraju.
Naravno, odbio sam to i rekao im:
— Mama i tata, ja sam se dugo bavio molerajem i keramikom, baš kako sam vam ispričao, i prije nego u kupatilu postavim nove pločice, a kuhinju okrečim u boju zrele kajsije, moram u grad baš to raditi da zaradim za uklanjanje tetovaža. No vidimo se za vikend. Mama, nemoj ništa kuhati, idemo u restoran. Morate se malo i vas dvoje odmoriti, a poslije ću pokositi i unijeti drva. I to mi je nedostajalo.
Kada sam došao u grad, vrlo brzo sam si našao posao. Uklonio sam jednu pa drugu tetovažu. Sada je ostala još jedna, i to ona najveća iznad obrva na kojoj piše „freedom“. Ma „D“ je na toj tetovaži toliko izblijedjelo da je izgledalo kao da piše „freelom“. Bila je to poprilično velika tetovaža i bilo mi je potrebno uistinu puno novca za njezino uklanjanje.
Jednog sunčanog popodneva nazvala me neka žena i tražila moje usluge. Jedini je uvjet bio da krenem još „jučer“. Hitno su joj trebale pločice u kupatilu i kuhinji. Sve je moralo biti gotovo do kraja tjedna, a već je srijeda.
Pristao sam, jer bi mi to uklonilo tetovažu i još bi mi ostalo da mami i tati stavim novu fasadu i izolaciju na kuću. Otišao sam i odmah započeo posao. Do odlaska kući već sam postavio kvadrat pločica. Malo je to za kupatilo od 25 kvadrata, no nisam gubio nadu. Imao sam cilj i želju.
Svaki dan sam radio po 16 sati. Ruke su mi bile krvave od oštrih rubova pločica, no imao sam cilj i želju.
U subotu je vlasnica kuće presretna pozvala svojeg brata u razgledavanje. Čuo sam brata od vlasnice kada je došao. Čuo sam i njegovo divljenje. Bio mi je njegov glas pomalo poznat, no nisam znao tko je.
Režući pločicu, bio sam leđima okrenut prema vratima, a ispred mene se stvorila velika sjena čovjeka koji je stajao uspravno.
Reče mi osoba iza leđa:
— Svaka čast, mladiću. Ovo se zove kvaliteta i požrtvovnost.
Sada mi je već bilo poprilično jasno tko je brat gospođe. Bio je to vlasnik one firme koji me nije primio zbog tetovaža na licu.
Odvažno sam ustao i okrenuo se.
— Ooo, pa to si ti. Kako si? — upitamo me gospodin Boris, vlasnik firme u kojoj sam toliko želio raditi
— Dobro, hvala, a vi?
— Ma odlično. Vidiš, znao sam da si poseban, ali te teto... gdje su ti tetovaže?
— Kao što sam vam rekao, radio sam keramiku i moleraj da si platim studiranje, a sada radim da si platim uklanjanje. Imam još ovu ružnu iznad obrva i gotov sam. Ukoliko završim do sutra, a hoću, imat ću dovoljno novca da i nju maknem. Mama i tata će biti presretni, iako su rekli da im više i ne smetaju... no sada meni smetaju, jer zbog njih sam svojim roditeljima, svojoj mami i svome tati učinio grozote kakve niti jedno dijete ne bi smjelo učiniti.
— Sviđa mi se kako si odrješit, ponosan i kako si se pomirio s mamom i tatom. Nadam se da ću ih upoznati. Javi se kada ukloniš i tu zadnju tetovažu. Siguran sam da ćemo ti naći neki posao kod mene...
Vlasnik se samo nasmijao, baš onako kako se smijala ona gospođa na recepciji, baš kako su se smijali mama i tata za ručkom...
Uspio sam dovršiti keramiku...