Poglavlje IV
Embedded Files
Prošlo je neko vrijeme od rođendana kojega i danas radnici znaju prepričavati u kantini. Ja ga se također volim prisjećati. Nije to bio običan rođendan. Bio je to dan kada sam ja nastavio gdje smo, roditelji i ja, stali onoga dana kada sam napunio 18 godina.
A danas sjedim sam u fotelji. Ponekada mi misli polete ka tom danu, razvuku mi osmijeh na lice, pa me hrpa dokumenata ispred mene vrati u stvarnost. Prelistavam dokumente, a dan mi je baš nekako težak. Duboko i teško dišem, srce lupa kao da želi iskočiti, umor me polako savladava, a san prekida zvono na mobitelu.
— Matej? — upitao sam se na glas dok sam sjedio sam u sobi s papirima u rukama.
— Izvoli. — rekao sam mu.
— Dođite odmah, pretučena sam. — uspaničeno viče glas.
— Tko je to, ne razumijem. Matej, kakva ti je ovo šala?
— Pošaljite hitnu i policiju. — opet uspaničen ženski glas viče.
— Nije Matej, već njegova djevojka. — odgovorila je, pa upitala — A tko ste vi? Pošaljite hitnu i policiju. — nastavila je panično govoriti nepoznata djevojka.
— Ja sam mu frend i kolega s posla, a vi?
— Marija, ja sam Marija! Htjela sam nazvati hitnu ili policiju stišćući bočni gumb, ali mobitel je zaključan. — i dalje panično viče na telefon jecajući od bolova.
U svega par sekundi sam shvatio. Tko god ova žena bila, stisnula je pet puta bočni gumb za SOS poziv. Znam to jer mi je Matej rekao kako se sa mnom najviše čuje, i privatno i poslovno, pa je odlučio bočni gumb na svome mobitelu za SOS poziv promijeniti tako da je na njega stavio moj broj kako ne bi svaki put morao stiskati. Mislim da je to više iz zezancije nego iz praktičnosti.
— Koja Marija? — ponovno sam upitao u nevjerici da iza svega stoji neka neslana Matejeva šala.
— Ja sam djevojka vašeg kolege Mateja, šefa skladišta.
— Kako, što se dogodilo? Ništa ne razumijem.
— Istukao me je. Jako me je istukao. — govorila je kroz plač — Toliko da mi nos jako krvari i sve me boli.
Zastao sam šokiran, srce mi lupa, oblijeva me hladan znoj. U sebi ponavljam isto pitanje: „Zar moj frend Matej, zar je on prebio svoju djevojku?" Nemoguće, ne vjerujem. Ubrzo se sabirem i odlučujem otići do njih.
— Gdje si da dođem po tebe?
— U ulici iza Puba na trgu, molim vas pošaljite nekoga, hitnu ili policiju — ne osjećam se dobro.
— Stižem. — odgovaram joj, jer i dalje ne vjerujem. Mislim da me možda želi nekako dovući do Puba, pošto sam mu zadnja dva puta kada me zvao rekao da ne mogu, a s obzirom na količinu posla isto bih mu rekao i danas.
Zgrabio sam kožnu jaknu i uputio se prema Pubu. U glavi mi se vrti isto pitanje. Premotavam film i ne pronalazim razloga zašto bi on to učinio — pa on je pacifista, mirotvorac. Tješim se.
Kada sam stigao, nije mi trebalo dugo da je nađem, a kada sam je ugledao bio sam u još većem šoku. Samo sam stajao i gledao u nju, kao da je vrijeme stalo, a onda sam se trgnuo i duboko udahnuo.
— Ovo uistinu izgleda ružno, moram te odvesti u bolnicu. — zbunjeno govorim. Nisam očekivao ovo, već hladno pivo na šanku i smijeh.
— Ovo je užas. Kako se to dogodilo? — upitao sam je zabrinuto.
— Sve ću ti ispričati, ali sada ne mogu, bolovi su nesnošljivi.
— Razumijem, oprosti, ali sam zbunjen.
Nisam išao na ulaz u hitnu, već ravno na traumatologiju. Tresem se dok je nosim u zgradu. Njena lijepa, ali krvava kosa pada preko moje jakne ostavljajući krvavi trag.
— Užas! Sva si krvava. Nadam se da ne boli koliko izgleda.
— Boli. — rekla mi je tiho sklapajući oči i ponovno ih otvarajući, ali jako teško, bez snage.
— Još malo i tu smo. — pokušavam je utješiti. Osjetim kako se njeno tijelo opušta. Mislim da je pala u nesvijest.
— Marija, probudi se, Marija, Marija! — počeo sam panično vikati.
— Upomoć, pomozite, molim vas! — panično vičem dok nogom otvaram vrata.
— Upomoć, pala je u nesvijest, bojim se za njezin život!
Prestravljen sam i ja, ogorčen. Nadam se da je samo zbunjena i da Matej nema s time ništa.
Dolazi sestra i govori mi da je spustim na krevet koji se nalazio s lijeve strane hodnika. Djelovao mi je nekako hladno, jer nije imao ni deke ni plahte, ali izbora nemam jer mi ponestaje snage.
Nježno sam je spustio i prekrio je svojom jaknom.
— Nema potrebe. Maknite jaknu sa nje. — sestra mi govori smirenim tonom.
— Ali bit će joj hladno.
— Vjerujte, nema potrebe, jer je svakako moramo skinuti kako bismo je mogli detaljno pregledati i vidjeti ima li težih oštećenja.
Nakon par sekundi stiže i doktor.
— Gospodine, što se dogodilo? Recite mi što više. Jeste li imali automobilsku nesreću? — upitao me doktor.
— Ne znam puno. Dok je bila prisebna rekla je da ju je istukao dečko, moj prijatelj Matej.
— Vi je poznajete? — zbunjeno me upitao doktor pokušavajući dobiti što više podataka od mene.
— Ne. — odgovorio sam kratko i jasno. — Ona je s mojim frendom Matejom došla na moj rođendan i od tada je nisam vidio.
— Odvezite djevojku u salu, a vi, gospodine, pričekajte u čekaonici dok ne dođe policija.
— Nema problema. — odgovorio sam.
Nakon dvadesetak minuta pokucao sam im na vrata da upitam ima li kakvih novosti. Otvorila mi je sestra i rekla kako je van životne opasnosti. Doktor je očitao MR i nema oštećenja mozga. Nos joj je slomljen i dva rebra, te po sebi ima jako puno podljeva.
Odahnuo sam. Odlazim u WC kako bih oprao krv s jakne i umio se. Boja mi se polako vraća, nestao je hladan znoj i mozak se polako vraća u normalu. Nakon svega, umoran i iscrpljen, sjedam na stolicu toneći u san.
U glavi mi se susreću misli o tome kako ne želim — odbijam vjerovati — da je to učinio Matej.
— Ne smijem zaspati jer će doći policija. — ponavljam si na glas kako bih ostao budan, iako umor počinje prožimati cijelo tijelo.
Svjestan sam da moram dati izjavu, a iskreno, jedini sam koji nešto zna. Ja i počinitelj.
Kako ne bih zaspao, dižem se sa drvene stolice koju sam poprilično ugrijao čekajući vijest o Marijinom stanju, te odlazim u prizemlje u kojemu se nalazi aparat za kavu. Prebirem po džepovima kako bih našao kovanicu od jednog eura, no nemam je. Nisam ljubitelj kave, ali sada bi mi baš dobro došla.
Došla je i policija. Zaustavio sam ih na ulazu.
— Oprostite, jeste li vi došli zbog pretučene djevojke? — upitao sam ih ošamućen umorom.
— Jesmo! — odgovorili su gledajući me pomalo čudno.
— Ja sam je dovezao.
— Odlično, molimo dođite do auta da nam date izjavu.
Prišao sam automobilu, a policajac me sumnjičavo upita:
— Jeste li pili nešto? — vjerojatno je pomislio, vidjevši me ovako umornog i neurednog, da sam popio.
— Nisam, gospodine.
— Želite li puhati?
— Naravno.
Puhao sam, a i uzeli su mi mokraću da vide je li konzumirao drogu ili alkohol. Naravno, bio sam čist. Jedino na čemu sam bio bio je umor koji je nastupio nakon velike navale adrenalina i kortizola.
— Ime, prezime i adresu bih vas molio.
Rekao sam im adresu. Tražili su me još i osobnu iskaznicu.
— Kako ste se tamo našli i kako je ozlijeđena došla do vašeg broja? — upitao je policajac.
— Tamo sam se našao sasvim slučajno. Sjedio sam u fotelji i pregledavao dokumente. Zazvonio mi je telefon. Mislio sam da je to moj frend Matej, međutim to je bila Marija, njegova djevojka koja je ozlijeđena. Ja sam došao po nju i dovezao je u bolnicu.
— Kako je ona došla do vašeg broja? — upitao je policajac, vidno zbunjen mojom izjavom.
— Moj frend Matej mi je i kolega na poslu. Često smo se znali čuti poslovno i privatno, pa je on na gumb za SOS pozive stavio moj broj. Rekao mi je kako je to da me može brže nazvati, no ja sam mislio da je to neka njegova zezancija. Ona me je nazvala s njegova mobitela.
— A kako se njegov mobitel našao kod nje?
— Uistinu ne znam, nije mi to rekla. Dok sam je još vozio počela je padati u nesvijest.
— Izgledate mi loše. Želite li da pozovem doktora? — upitao me.
— Ne treba, hvala.
— Zašto niste nazvali hitnu pomoć? — nastavio je policajac s pitanjima.
— U početku sam išao tamo jer sam mislio da je zezancija. Mislio sam da me Matej želi dovući u Pub na pivo svojom nekom neslanom šalom, no kada sam je ugledao onako krvavu i pretučenu nisam se ničega sjetio. Jedino mi je u glavi bilo da je dovezem do bolnice.
— Bit će dosta za danas. Molim vas da ostanete dostupni i ukoliko se nečega još sjetite, molim vas da nas nazovete. — rekao je policajac, a onda su ušli na odjel traumatologije, gdje su je ispitali odakle joj moj broj, da li smo u srodstvu i da im na kraju ispričam od početka do kraja — a kada su rekli od početka, mislili su od zvona mobitela.
Moj, jedan od boljih prijatelja, Matej, je navodno to učinio. Volim tog čovjeka. Zajedno smo radili, on mi je bio šef na mom početku i puno mi je pomogao. Kasnije smo se sprijateljili i postali jako dobri. Čak sam ja jedan od rijetkih kojima je ispričao kako ga je žena varala. Rekao mi je da mu je to bolna tema — pa kako onda da ne budem pod stresom?
Krenuo sam za njima. Želio sam i ja upitati doktora je li dobro. Kada je doktor otvorio vrata vidio sam Mariju kako leži na krevetu. Samo je tiho promrmljala kroz suze: dobro sam, hvala ti.
— Nema na čemu. — rekao sam, na svu sreću nisam nastavio.
Pozdravio sam doktore i Mariju te se uputio kući.
Nazvao bih Mateja odmah da čujem i njegovu stranu priče, međutim policija je zaplijenila njegov mobitel koji je navodno ostao u njezinoj torbici, u koju ga je stavila u Pubu.
Započeo je radni tjedan. Odlazim ravno u skladište. Moram saznati i njegovu stranu priče, no od radnika saznajem kako ga je policija odvela prije dvadesetak minuta. Navodno je pretukao svoju djevojku. Ne želim to s njima komentirati, jer ukoliko im kažem i najmanji detalj, oni će imati stotine pitanja, a to trenutno ne mogu podnijeti.
Otišao sam u ured i uzeo neke formulare za popuniti. Inbox mi je bio pun, ali jednostavno se ne mogu skoncentrirati na posao, jednostavno ne ide. Ono jučer za mene je bio pravi šok. Što je najgore, to je vjerojatno učinio Matej — ne mogu vjerovati.
Nosio sam tu djevojku krvavu, taj njezin miris krvi kao miris željeza koji se miješao s parfemom — rekao bih Burberry, koji mi je jedan od finijih — ali uz miris krvi mi je tako odbojan da mi čak i smrdi.
Njeno beživotno tijelo na mojim rukama, totalno opušteno. Imao sam osjećaj da joj duh napušta tijelo i da sam ja jedini svjedok tog događaja.
Da ona budala samo nije stavio moj broj na mjesto za SOS poziv, do ovoga ne bi došlo. Vjerojatno bih navečer odložio papire i pogledao neki dobar film ili pak otišao do grada negdje na kavu.
No možda bi ona tada ležala na nekom smrdljivom i mokrom betonu u vlastitoj krvi. Vjerojatno je Bog tako posložio. Bogu hvala, živa je, ali u onom trenutku kada se tijelo opustilo u mojim rukama, kao da sam osjetio kako mi smrt dahće iza leđa, a ja trčim da ju što dalje odnesem.
Ne mogu shvatiti što bude ljudima u glavi da tako nešto učine. Nije bitno tko je to učinio — pa i da je Matej — što im dođe da postanu nasilnici, jer Matej to nikada nije bio.
Vjerojatno je Bog učinio da to budem ja, vjerojatno je znao da će do ovoga doći od samoga početka...
Ne mogu raditi, bolje da odem kući naspavati se, pa ću sutra nadoknaditi sve što danas ne napravim.
— Idem! — rekao sam glasno i odlučno.
Kod kuće sam si skuhao povrtnu juhu iz vrećice i stavio podgrijati meso od jučer. Mislio sam danas otići do restorana, ali bolje mi je kod kuće.
Još dok sam jeo, kapci su mi polako padali preko očiju. Borim se da ne zaspim, bojim se, stvarno se bojim, no san je jači...
Skačem iz kreveta, izbezumljen, mokar, dezorijentiran. Ne znam ni je li jutro niti je li noć. Trebam li na posao.
Osjećam se užasno. Sanjao sam Mariju. Nosio sam je dugačkim bijelim hodnikom. Iza nas je ostajao krvavi trag koji je nastao obilnim krvarenjem iz njezinog polomljenog nosa. Glava joj je stajala kao da joj je vrat slomljen, a istovremeno ona je sasvim normalno govorila: nije mi ništa, ne boj se. Spusti me ovdje na pod i idi. I ja je spuštam na pod i odlazim. Okrećem se, a ona hvata svoje posljednje udahe, a ja samo odlazim i odlazim i prije nego što je posljednji put udahnula, ja se budim...
Teško mi je ovo palo, jer nisam navikao na ovakve scene. Štoviše, nikada nisam prisustvovao niti tučama. San je manifestacija traume koju sam jučer proživio.
Osam je sati, a ja grabim mobitel i zovem bolnicu da upitam kako je Marija.
— Jeste li vi gospodin Marko, onaj što ju je jučer donio? — upitala me.
— Jesam, ja sam taj. Kako je Marija?
— Marija je dobro. Imala je blago oštećenje nosa koje smo sanirali. Nakon provedenog detaljnog pregleda i magnetne rezonancije doktor je konstatirao kako se radi o podljevima i natučenim rebrima. — objasnila mi je.
— Znači, u redu je? — upitao sam u nevjerici.
— Što se tiče opasnosti, van životne opasnosti je, međutim posljedice će osjećati još neko vrijeme. Tko god je ovako izudarao ženu, monstrum je.
— Slažem se i hvala vam na informacijama. Želim vam ugodnu večer. Bok!
— Hvala, također. Bok! — uzvratila je.
Noćas sam ipak malo bolje spavao. Još sam pod stresom zbog Marije, ali i zbog Mateja.
Danas sam nešto svježiji i pun energije, pa se bacam na posao. Imam toliko posla da se ne sjećam kada sam ga zadnji put imao toliko. Poslijepodne imam neku konferenciju, a nakon toga večeru s klijentima. Ako ovo preživim, sve ću.
Niti na pauzu nisam išao kako opet ne bih dio ostavljao za sutra, a i rad mi dođe kao terapija. Misli o Mariji i Mateju ne jenjavaju, teško mi je to sve prihvatiti. Obuzme me neka tjeskoba, javi se tuga, a bol zbog izdaje, laži, razočarenja — na samu pomisao.
Opet sam se sjetio pjesme od jednog mog frenda, a ide ovako:
KIŠNA KAP
U sred te male kapi
tužna misao se skrila
boji se života što hlapi
nema mjesta, a raširila bi krila
i tako kap kap slijedi
tužne misli odlaze
tuga i bol polako blijedi
dani loši sporo prolaze
i nema tuge više
va u kapima je otišla
sreća sada ove listove riše
to je put kojim bi samo duša pošla...
I naravno, želim i ja tim putem, ali ovako usrano se nisam osjećao od onoga mosta. Ovo je tako stresno, ali bitno je da je Marija dobro. On, ako je uistinu ovo učinio — ma neka ide ravno u zatvor.
Na vrata mi kuca tajnica.
— Uđite. Kako mogu pomoći? — upitam je.
— Dobili ste bombonjeru s nekim papirićem.
— Hvala vam, ostavite je tu na stolu.
Ne gledam je i ne zamjećujem, jer uobičajeno je ovakve poklone dobivati od ljudi koji su posao dobili zahvaljujući meni, ali i potencijalnih kupaca u znak zahvale.
Ne želim da krivo shvatiš, ali ja sam taj koji je od deset, pedeset ili sto kandidata odabirao pojedince koji su primljeni na probni rad.
Dižem se sa stola jer ne mogu više izdržati bol u mjehuru, a i posao neće pobjeći.
Kako sam se gurao između zida i stola pokušavajući ne srušiti papire, srušio sam bombonjeru. Sagnuo sam se da je podignem i ugledao papirić. Na njemu piše: „Hvala ti za sve, Marija."
Razvukao sam osmijeh na licu, baš mi je nekako drag taj znak pažnje, a najviše što sada znam da je dobro. Učinila je to baš onako kako treba — bez puno pompe, pa me time zaštitila od previše pitanja i komentara kolega i radnika u skladištu.
Ponavljam u sebi: nema na čemu.
Prošlo je tjedan dana od onoga užasnog događaja. Sjedim u dnevnom boravku na svojoj fotelji zagrnut zelenom dekom s cvjetnim uzorkom koju sam dobio od mame i čitam novine. Opet sam zaprepašten, ali sam se već pomirio s činjenicom. U novinama ne piše mnogo, samo da je zatvoren nasilnik koji je istukao gospođicu Mariju, i njegova slika. Sada je sve jasno. Matej je nasilnik, zlostavljač. Nije mi jasno kako netko od one krasne osobe postane ovakav. Kakav se to klik dogodi u glavi pa čovjeka dovede do zamračenja...
Opet se u meni javio neki čudan osjećaj. Moram je nazvati da vidim kako je, a iskreno, sada me zanimaju i detalji. Kako je moj prijatelj došao do toga stanja — pokušavajući nekako suptilno opravdati taj njegov čin, mada opravdanja za to nema.
Broj sam nabavio preko nekih naših zajedničkih prijatelja, iako su mi savjetovali da je ne zovem. Povukla se i ne želi da je mediji razvlače. Ipak sam odlučio da ću je nazvati. Moja znatiželja je velika. Moram znati istinu i ovu priču posložiti u cjelinu. Ne mogu dobiti čistu sliku na temelju ovih fragmenata.
Uzeo sam mobitel i okrenuo njezin broj, kad nakon sekunde samo: „Birali ste broj koji se ne koristi." Pokušavam i drugi put, opet isto.
Vjerojatno je ugasila mobitel da se odmori dok je na bolovanju, bar tako mislim.
Pronašao sam njezin profil na Instagramu, ali čini mi se da je i tamo neaktivna, no po nekoliko fotografija i prijašnjih objava saznajem da radi u hotelu u Osijeku.
Uzimam broj i zovem hotel.
— Dobar dan, hotel u Osijeku, izvolite. — reče mi ugodan glas gospođe na recepciji.
— Dobar dan, trebao bih vašu djelatnicu Mariju.
— Ukoliko mislite na voditeljicu recepcije, gospođicu Mariju, trenutno je odsutna.
— Možete li mi dati njezin broj telefona? — ne odustajem.
— Na žalost ne smijem, no mogu vam dati direktni broj od njezina ureda, pa ukoliko želite možete pokušati nazvati kasnije.
— Može, bio bih vam zahvalan. — odgovaram sretno, pa nastavljam — Znate li možda kada se vraća?
— Ne bih uistinu znala, no vjerojatno ovaj tjedan neće. Trebate li još nešto? Mogu joj prenijeti ukoliko bude nazvala.
— Recite joj samo da sam zvao, znat će ona tko je. Hvala vam!
Nakon nekoliko dana nazvala me Marija.
— Oprosti što nisam ranije nazvala, ali bila sam rastresena. Tjeskobna i depresivna, bez želje za ikakvim druženjem. Odmor i samoća su mi baš trebali. Jesi li dobio mali znak pažnje od mene?
— Jesam, hvala ti, ali uistinu nije bilo potrebno. — Rekao sam joj kako bi to učinio za svakoga i neka se uopće time ne opterećuje.
— Jesi li za kavu? — upitala me, djelujući pomalo ravnodušno.
— Ne znam, stvar je u tome da ne želim da se osjećaš kao da imaš neku obavezu prema meni.
No ona inzistira, čak i predlaže neki kafić u centru grada i naravno da mi malo pokaže grad.
Pošto sam trenutno bio u hotelu u Osijeku, a tu ću ostati još nekoliko dana, pristao sam.
Iz daljine, kada sam je vidio da stoji i čeka na trgu Ante Starčevića, vidio sam joj zamotan dlan. Kada sam se pak približio, vidjelo se kako velikim crnim naočalama u obliku osmerokuta pokušava prekriti masnicu ispod oka.
Malo teže me pozdravila. Usnica joj je pukla na dva dijela, što nisam odmah primijetio jer ju je prekrila debelim slojem crvenog ruža.
— Izgledaš odlično. — rekao sam joj.
— Ne moraš mi lagati, imam ja ogledalo kod kuće. — rekla je sa osmijehom koji je samo naizgled bolio.
Pomislio sam: o, jadna Marija.
— Ma sve će to proći. — pokušavao sam je utješiti.
— Hoće, znam, ali srce neće.
Nisam ništa više rekao. Ona je rekla da bi se mogli prošetati do tvrđave. Goditi će joj ovi tračci sunca koji se probijaju kroz oblake.
— Moj prijatelj je upravo napisao pjesmu o ovome što si rekla.
— O čemu? Ne razumijem što sam rekla. — djelovala je zbunjeno.
— Pa o zrakama kako prolaze kroz oblake. Želiš li je čuti?
— Može!
MAČ
oblaci su obgrlili nebo
poput plašta nadvili nad grad
nevrijeme se neko sprema
dal' će kiša il' će grad
u daljini nešto zasja poput lampe
što tminu tjera
prelijevaju se lijepe boje
kao da su iz atelijera
ad najednom oblaci puknu
proreže ih sunca zraka
poput mača što u meso uđe r
azrezaše ih i nesta mraka
— Prekrasno. — rekla je gledajući u oblake.
Krenuli smo Kapucinskom ulicom, pa kroz prekrasan park Sekuntala, Europskom avenijom u kojoj su zgrade građene secesijskim stilom — meni jednim od dražih, rekao bih čak najdražim poslije gotičkog. Kod Drvenog parka, kako ga Osječani nazivaju, skrenuli smo prema Iktusu — veslačkom klubu. Uz Dravu obalom ulazimo u Tvrđavu. Prekrasan stari grad. Kod bastiona ulazimo u samo srce Tvrđe. Zastali smo kod topova gdje sam je zamolio da me fotografira.
Zanimljivo je kako se trg zove Trg Svetoga Trojstva, u čijem se samom centru nalazi Spomenik kuge — kružni pil građen u baroknom stilu... prekrasno. Ja sam vidio samo beton i nešto malo Drave dolazeći ovdje poslovno. Ne mogu reći da nisam imao vremena, no jednostavno mi se nije dalo samome šetati po gradu. Tu i tamo sam se znao odvesti do kina pogledati neki film.
Sjeli smo u pub na samom trgu. Ona naručuje espresso i kolu, a ja produženu s mlijekom i dvije deci mineralne.
Popili smo kavu, a ona mi je ispričala sve o sebi. Bili smo u deficitu s temama, pa smo ih izmjenjivali jednu za drugom.
Nisam mogao odoliti pa sam je upitao što se to desilo tog dana kada me nazvala.
Udahnula je, spustila glavu i drhtavim glasom započela:
— Došli smo u pub, a on me je po običaju zamolio da mu mobitel stavim u torbicu. Sjeli smo za stol za kojim smo inače sjedili. On je naručio vinjak, a ja bambus. Popio je on tih vinjaka podosta. Nakon svega tri sata bio je toliko pijan da me uistinu bilo sramota sjediti u pubu i spuštati glavu dok se on dere. Nije nikoga vrijeđao, ali ja nisam navikla na takvo ponašanje. Rekla sam mu da idem i neka se javi kada se otrijezni, ovakvo ponašanje ne toleriram. Nismo na nekoj zatvorenoj zabavi već u pubu — rekla sam mu, okrenula se i izašla, ljutita. Osjećala sam kao da će mi para iz ušiju izaći.
— Pa je li on i prije znao toliko popiti? On i ja smo znali popiti, ali nikada se tako nije ponašao. — prekidam je svojim pitanjem.
— Nije često toliko pio. — odgovorila je, pa nastavila — Izašla sam iz puba i skrenula u ulicu kroz koju moram proći do glavne ceste i onda pješke kući, međutim evo i njega. Mislila sam da će biti naporno hodati s njim takvim pijanim. Sugerirala sam mu da nazove taksi vičući iz daljine. On mi je rekao da ga pričekam.
Kada se približio, upitao me je li me možda sramota. Odgovorila sam mu da jeste, a on mi je uzvratio: „Sve ste vi iste... kučke."
Viknula sam na njega da pijanstvo nije izlika i da tako sa mnom ne može pričati. Na to mi je rekao da će pričati kako hoće, a ja sam mu samo odbrusila: „De odjebi!" — i krenula prema kući. On me uhvatio za ruku i povukao. Rekao mi je: „Ne ideš ti nikamo dok ti ja ne dam."
Živčano sam mu se istrgla iz ruke. Onda me upitao ozbiljno — u očima sam vidjela bijes — „Di ćeš, kučko?" E tu mi je prekipilo i lupila sam mu šamar. On je poludio i viknuo: „Sada ćeš vidjeti, kurvo!" — te me lupio šakom u lice, nakon čega sam ja počela plakati, a onda je uslijedila salva udaraca. Udarao me po licu dok nisam pala, a onda me počeo i šutati. Život mi je prolazio pred očima, a on nije stao. Osjećala sam se kao da nikada neće stati. Nakon nekog vremena bol je nestala, samo sam se pri svakom njegovu udarcu malo pomjerila, a suze — suze su u potocima tekle. Napokon je stao, pljunuo me i još par puta ponovio: „Kurvo, sama si si kriva." Tražila sam mobitel da nazovem hitnu, međutim mobitel mi je negdje ispao. Imala sam njegov i krenula zvati hitnu. Nisam znala lozinku, no znala sam da tipka sa strane uvijek funkcionira ukoliko se stisne više puta... dalje sve već znaš.
— Da, znam. Oprosti, nemam riječi, zatečen sam. Volio sam tog čovjeka. Toliko smo toga zajedno prošli, nikada ne bih rekao da je u stanju učiniti ovako nešto. Opet sam se uzrujao, ali ovaj puta bijesan. Imam osjećaj da bih ga zubima mogao pokidati. Iznevjerio me, izdao me čovjek za kojega sam mislio da mi je prijatelj, da je lojalan.
— Vidiš, tu nije kraj. — nastavila je.
— Kako to misliš? Pa nije te valjda opet maltretirao?
— Nije, nije, ali moraš čuti što je još učinio.
— Reci.
— Ja mu nisam prva žrtva. Znaš onu priču o njemu i njegovoj ženi, kako ga je varala i kako ju je uhvatio?
— Da, znam.
— E, vidiš, sve je to laž. Ona je njega ostavila nakon što ju je godinama maltretirao i tukao — ostavila ga je kada je počeo tući njihovu kćerku.
Majko moja mila, Bože moj, kakav je on manijak...
Jednostavno mi je teško — oprosti — u sve ovo povjerovati, kada znaš nekoga par godina i nikada, ali baš nikada nije pokazao niti jednu mrvu nasilja, štoviše djelovao je kao pacifist...
Ostao sam bez riječi, a i nisu potrebne. Potrebno mi je malo posložiti misli u glavi, posložiti ih nekim logičnim slijedom.
— Oprosti ukoliko te ovo sve uzrujalo.
— Sam sam ovo tražio. — prekidam je.
— Vjeruj mi, bio mi je dečko, spavao je samnom, voljela sam ga... — počela je plakati.
— Nemoj plakati. — tješim je, pa nastavljam — Bit će sve u redu, on ti više neće niti prići niti te taknuti.
Nećemo više o tim užasnim temama, preselimo se na veselije.
— Znam da radiš i živiš u Osijeku, a gdje si rođena? — upitao sam.
— Rođena sam isto u Osijeku, moji su ti starosjedioci, znači ja sam ona prava ponosna Esekerkinja. — nasmijala se.
— Zato je, znači, moj prijatelj napisao pjesmu, sada mi je sve jasno kao dan.
— O kojoj je pjesmi riječ, možda je znam? — znatiželjno me upitala.
— Ne vjerujem, njegove pjesme zna samo mali krug ljudi.
— Znaš li je ti napamet? — upitala je.
— Ne znam napamet, ali mislim da bi je trebao imati na Facebooku. — odgovorio sam.
— Želim je čuti. — odlučna je.
— Evo, daj mi minutu, mislim da je ima na Facebooku.
— Evo je!
— Slušam. — rekla je sa smiješkom, odajući očima i mimikama lica kako jedva čeka da je čuje.
— Nadam se da se nećeš razočarati.
ESEKERKA
Osijek je grad odmah pored Drave
ptice svojim cvrkutom kao da ga slave
ljepote svoje on uopće ne krije
u Tvrđi na kuli barjak se naš vije
no ovo je ipak drugačija priča
bez cenzure i bez ikakvoga kiča...
Priča je ovo o ženama bez mane
Kad vidiš Esekerku srce na tren stane
čudne su one i ne znam kojeg su soja
baš kako treba, jedinstvenog su kroja
oči, osmijesi njihovi, duge kose
lijepe su Esekerke poput jutarnje rose
temperamenta čudnog, opisati ih teško
plave su one krvi, a srce im viteško
ne boje se ljubavi nit' od nje bježe
u srcu naprave „ležaljku" i tamo leže
a u drugom već trenu usne ti ljube
znaju da vole, ako treba i da budu grube
u Osijeku, kraj Drave, sve su Esekerke
čudnog su one kroja i prave su zvijerke
oženio sam i ja jednu Esekerku
sad u kući, uistinu, imam pravu „zvijerku"
vole one više nego i jedne druge
s njima je uvijek lijepo i na duge pruge
Osječanke su uistinu najljepše žene
vole cijelim tijelom,
ponose se plavo-bijelom
one su poput cvijeta koji nikada ne vene
— Prekrasno je to napisao, a da ti kažem, ima tu pune istine. — ponosno je rekla.
— Vjerujem, vjerujem.
Oduševila me! Tako lijepa i pristupačna, a istovremeno skromna i samozatajna. Te njezine smeđe oči kao da sijaju u mraku. Osmijeh — pa osmijeh je nešto najljepše što sam vidio. Nije mi jasno kako ju je Matej uopće mogao udariti. Kada bolje razmislim i čim se prisjetim onoga što mi je rekla za njegovu suprugu, on je čovjek spreman na sve.
— Uživao sam u razgovoru. Doduše, ne i u onom dijelu... ma znaš već kojemu. Kada to izbacimo, uistinu mi je bilo ugodno pričati s tobom. Hvala ti što si skupila snage da mi ispričaš sve. — rekao sam joj.
— I meni također. — rekla mi je.
— Trebali bi ponoviti ovu kavu kada dođem u Osijek sljedeći put ili ti u Zagreb. — nasmijano sam dobacio.
— Naravno. — nasmijala mi se onako decentno, baš kako dolikuje dami.
Ne mogu zaspati niti se fokusirati na posao. Već treći put sam nešto zabrljao. Nije to nitko primijetio, čak ni gospodin Boris, no ja sam znao, i to me izluđivalo. Volim svoj posao, pravi sam perfekcionist, ali nešto mi se ozbiljno dogodilo nakon one kave. Nekako mi je baš teško sjelo da mi je prijatelj nasilnik. Tako je kako je — jedan prijatelj manje, jedna prijateljica više. — pokušavao sam se utješiti.
Jedva sam dočekao dan kada su ga pustili iz pritvora. Došao sam taj dan dvadeset minuta prije početka posla. Sjeo u ured, nagnuo se u svoju fotelju koja je već pomalo bila izlizana na lijevoj strani, jer svaki put kada bih ustao oslonio sam se rukom na tu stranu — i odlučio sam nešto promijeniti. Ne, nisam promijenio fotelju — sentimentalno sam vezan za nju — ali sam napisao dokument o raskidu ugovora s mojim bivšim prijateljem Matejom.
Kada sam ga ispisao, pročitao sam ga još par puta kako bih bio siguran da sam dobro ogradio firmu. Ne bih volio da sam nešto krivo napisao, kao što sam ovaj tjedan već zabrljao neke dokumente, pa da mu dam prostora da tuži firmu. Kada sam u potpunosti bio siguran da sam dobro napisao i da nisam ostavio niti mrvicu prostora za tužbu, uputio sam se u skladište.
Već na samim vratima, onako iz daleka, počeo mi je mahati i pozdravljati.
— Gospodine Matej, primijetili smo kako imamo višak radne snage te sam se odlučio kako ste vi najbolji kandidat kojemu moram uručiti ovaj otkaz. — rekao sam mu sarkastično uz dozu gađenja.
— Ali, pa kako to, jesa...
— Kada ja pričam, ti šutiš. — rekao sam mu i nastavio — Ovo tvoje ponašanje i optužnica koja ti se stavlja na teret mogli bi negativno utjecati na ugled firme, što te čini idealnim kandidatom. — rekao sam mu to čisto kako bi mu pokazao gdje se nalazi na hijerarhijskoj ljestvici — ovo je prvi put da je to doživio od mene.
— Ne mogu ti prijeći preko toga da si nasilnik, da si tukao svoju kćerku i ženu, pa sada i Mariju. Izdao si me, slagao si me... ne mogu ti prijeći preko toga i neću. — osvrnuvši se na naš privatni odnos, odlučno sam mu priopćio.
Samo sam se okrenuo i krenuo ka vratima, a zatim je viknuo:
— Čujem da ideš po kavama s Marijom?
— Ne idem po kavama. Bili smo na jednoj jedinstvenoj kavi kako bi mi se zahvalila što sam je odvezao u bolnicu i što nije umrla od posljedica tvojeg prebijanja.
— Znači sada već jebeš tu kučku... — rekao mi je stišćući zube i podižući usnice, što me dovelo do zaključka da je bijesan, a u tom svom bijesu i bespomoćan.
Samo sam se okrenuo, došao do njega i šakom ga tako jako lupio u jagodičnu kost da je krv odmah potekla iz kože koja se rascvjetala da se kost mogla vidjeti, a on je samo pao na pod izbezumljenog pogleda.
U hodniku su mi radnici rekli da nisu ništa vidjeli. Možda uistinu i nisu, iako ja mislim da su mi htjeli dati do znanja da me podržavaju i da ukoliko me tuži nitko neće stati na njegovu stranu. Zaslužio je on puno više od jedne šake u lice.
Sjeo sam u onu svoju fotelju sa smiješkom na licu. Zadnji put sam bio ovako sretan i ponosan kada sam se ispričao roditeljima. Doduše, za ispričati se trebalo mi je malo više hrabrosti i puno manje ega.
Sutradan sam odmah nazvao Mariju i rekao joj da bi bilo lijepo i da bi mi uistinu bilo drago ukoliko bi imala vremena za kavu. Isto tako natuknuo sam joj da imam neki dobar trač.
— Može, naravno. A jesi li u Osijeku? Ja teško da mogu sutra u Zagreb. — nasmijala se, i zbog ozljede na usni jauknula.
Čini mi se da smo oboje htjeli tu kavu. Svaki tjedan imam neku konferenciju i sastanke, nekada je to na dnevnoj bazi, ali nikada nisam sreo nekoga s kime mi je ugodno pričati i s kime mogu pričati o svemu.
Izmislio sam neki događaj u Osijeku. Mogao je to svako odraditi, ali ja sam inzistirao da idem ja.
Bookirao sam apartman na selu nedaleko od Osijeka kod jedne obitelji koju sam pronašao na internetu. Već su mi spavanja po hotelima bila preko glave. Put do Osijeka bio je uobičajeno naporan, bezličan, a i trajao je malo duže. Bila je neka manja prometna nesreća bez ozbiljno ozlijeđenih na Slavonici. Najveći problem je bilo istjecanje dizela i ulja po kolniku. Čekali smo dva sata da to saniraju, nakon čega je promet pušten, ali u jednom smjeru.
Kada sam se smjestio, gazda me proveo imanjem. Klasično seosko imanje. Bave se uzgojem koza od čijeg mlijeka prave sir, mislim da imaju stotine peradi i nekoliko svinja. Ako sam dobro shvatio vlasnika, bave se proizvodnjom baranjskog kulena i mljevene začinske paprike. Ma, prekrasna jedna priča.
Kasnije sam se brzinski otuširao, pa odlučio otići do hotela u kojemu ona radi kao voditeljica recepcije.
Ispred hotela u kojemu ona radi zastao sam i duboko udahnuo. Ušao sam u predvorje. Ogromno je i prekrasno uređeno. Veliki stakleni prozori kroz koje se vidi promenada i Drava. Prekrasne pločice — možda i mramor — ispolirane poput stakla. Recepcija mi je upala u oko. Prekrasan crveni, visokosjajen pult stoji na sredini predvorja. Gospođa na recepciji, nasmijana kao gospođa koja je radila na recepciji kada sam prvi put išao na razgovor za posao kod gospodina Borisa, blagim me glasom pozdravila i upitala kako joj mogu pomoći.
— Trebao bih voditeljicu recepcije.
— Molim vas pričekajte minutu, odmah idem po šeficu.
I istina, već nakon minute vraća se, a s njom i Marija.
— Dobra večer, gospođice Marija. Kako si?
— Dobro. Baš si me iznenadio!
— Morao sam. — nasmijao sam se. — Vidim ruka više nije povezana, masnice nema, je li sve OK?
— Jest, malo me još bole rebra. Iskreno, znam se nekada uplašiti kada je mrak, a ja sama hodim do kuće. — rekla mi je tiho da je ne bi čuli kolege.
— Baš mi je žao, ali to će vremenom proći. — hrabrio sam je, pa nastavio — Nego, jesi li za onu kavu o kojoj smo pričali?
— Naravno. Kako ti mogu reći „ne" nakon toliko kilometara koje si prošao? — imala je blag osmijeh na licu, a oči su sjale.
— Slažem se.
— Želiš li možda na jedan besplatni obilazak hotela? Vjerujem da će ti biti zanimljivo. — upitala me, prebacivši se iz uloge prijateljice u ulogu voditeljice.
— Kada je besplatno, može. — nasmijao sam se, iako sam barem deset puta noćio u tom hotelu, ali davno, prije nego što je ona počela raditi ovdje ili pak postala voditeljica.
— Ovo ti je penthouse. Iz njega imaš prekrasan pogled na Dravu, promenadu, Baranju. Osim prekrasnog pogleda, apartman ima jacuzzi na sredini sobe. Kao što vidiš — ako prepoznaješ — sve je od punog mahagonija i crne ebanovine. To su jedni od najskupljih materijala za namještaj. Na podu je brački kamen ručno klesan. Islandski jastuci su od guščjeg paperja. Slavine su pozlaćene. Svi hladnjaci su puni pića — od bezalkoholnih do poprilično skupih alkoholnih — iako se asortiman može proširiti ovisno o potrebi klijenata.
— A kakvi su onda predsjednički? — upitao sam je kao da mi je ovo neka mrvica pa tražim više.
— Predsjednički apartman je skroz na vrhu zgrade. Ima vlastiti privatni lift i sve ovo što sam ti nabrojala puta dva. Naravno, nije na odmet spomenuti da oba imaju vlastite kuhare i zajamčenu diskreciju — od sakrivanja auta i odlaska niskobudžetnim autom po klijenta, pa sve do tajnosti podataka o klijentu za sve, čak i zaposlenike. Jedini pristup podatcima imam ja i direktor, i naravno policija uz sudski nalog.
— Jesi li možda zainteresiran? — nasmijano će.
— Za sada nisam. — rekao sam ostavljajući dojam iznenađenosti.
Otišli smo u restoran izvan grada, negdje u Baranji. Nemam često prilike jesti perkelt od soma i šarana na rašljama, pa svaki put kada sam u Osijeku jedem nešto od toga. U Zagrebu toga gotovo da i nema.
Kako bismo se lakše opustili, večer smo započeli čašicom kvalitetnog baranjskog vina Cabernet Sauvignon koji se više od sto godina pravi na isti način. Obiteljsko naslijeđe.
Nakon što smo se malo opustili i ona ukočenost nestala, započeo sam priču o Mateju.
— Onaj trač što sam ti spomenuo, njega ti prvo moram ispričati. — nestrpljivo sam čekao da započnem dok sam držao veliku kristalnu čašu u desnoj ruci i laganim kružnim pokretima miješao vino kako bi otpustilo aromatične mirise.
— Slušam. — rekla je, odmičući usne od čaše na kojoj je ostao otisak ruža boje bijele kave.
— Matej više ne radi kod nas. Neki dan sam mu uručio otkaz. — smijem se iza čaše mirišući prekrasne miomirise vina.
— Neka, i zaslužio je. — rekla mi je, pokušavajući sakriti osmijeh, ali oči — oči su rekle sve.
— To nije sve. To ga je išlo po službenoj dužnosti. — nasmijao sam se — No kada mi je na odlasku rekao kako ti i ja spavamo — doduše rekao je to vulgarno i tebe nazvao pogrdnim imenom koje ja ne želim spominjati ispred dame — samo sam se okrenuo i lupio ga toliko jako da je pao s krvavim licem ravno na beton skladišta.
— Neću reći da mi ga je žao, jer bih lagala. Zaslužio je, bravo! — više nije mogla skriti osmijeh. Nasmijala se baš onako od srca. Nije to onaj pakostan osmijeh — to je osmijeh žene iza kojeg se krije misao: „pravda je zadovoljena." Nije mi to rekla, ali osjetio sam.
Onda se najedanput uozbiljila i spustila čašu na stol, gledajući me ravno u oči, pa rekla:
— Hvala ti još jednom za sve što si učinio, jer da tebe nije bilo, tko zna što bi se sa mnom dogodilo. — rekla je, a onda se nasmijala, ponovno uzimajući čašu u ruke. — I hvala što si branio i moj ugled. Ne sjećam se kada je to zadnji put netko napravio za mene.
— To je ono što zaslužuje svaka dama. — ponosno sam odgovorio s uzdignutom glavom, poput nekog pjetlića.
Popili smo nešto više od pola boce. Pričali smo o svemu, no uglavnom smo i dalje bili malo distancirani.
Kasnije smo otišli do grada u kafić na samom trgu u Tvrđi i tamo nastavili razgovor. Bila je gotovo ponoć kada mi je rekla da bi trebala ići kući — ipak je sutra radni dan.
— Kako ideš kući? — upitao sam je.
— Pješke.
— Dopusti da te otpratim.
— Dopuštam. — nasmijala se, zamahnula kosom i obukla kaput.
Bila je jaka mjesečina, malo prohladno, a gradska buka gotovo potpuno stišana.
— Moram ti priznati da je Osijek baš lijep grad. Sada po mraku gradske buke gotovo da nema. Odmor je ovo za uši. U Zagrebu nema dana — osim Božića i Uskrsa — da je ovako tiho. Uglavnom moramo pobjeći van grada u prirodu da ovako uživamo. — rekao sam joj.
— Dobrodošao.
— Hvala. Iskreno, kada god sam ovdje došao osjećao sam se dobrodošlim. Nisam osjetio nikakvo neprijateljstvo, drskost ili bilo što negativno. Dobro, svagdje ima budala, ali ovdje ih je najmanje.
— Laskaš mi. — rekla je ponosno, što je popratila pokretima tijela podižući glavu visoko. Nije to činila prepotentno, već onako kako to svi činimo kada nam je drago ono što sugovornik govori.
— Možda ti zvuči i patetično, no nije, a to i sama znaš.
— Evo nas, ovo je moja zgrada. Hvala što si me dopratio, da ne idem sama po mraku.
— Nije problem, štoviše uživao sam.
— Drago mi je to čuti, ali kako ćeš ti sada do apartmana? Nije ti baš blizu. — upitala je.
— Pa taksijem. — nasmijao sam se.
Sutradan sam održao konferenciju za novinare. Nešto kasnije, kada sam spakirao stvari za povratak u Zagreb, sjetio sam se kako mi je pričala da obožava slatkiše, ali najviše voli Bajaderu.
Otišao sam do obližnje trgovine i putem Walt dostave poslao joj cijelu bombonjeru u hotel. Na bombonjeru sam zalijepio presavijenu ceduljicu na kojoj je s unutarnje strane pisalo: „Do sljedećeg puta, purger."
Vratio sam se u Zagreb, a već u četvrtak, prvog dana na poslu nakon Osijeka, pozvao me gospodin Boris u ured.
Nije to nešto uobičajeno, tako da sam bio pomalo pod stresom. Znao sam da nisam ništa krivo učinio, ali bojao sam se da mi ne bi prigovarao zbog Mateja.
Dolazim do vrata i kucam.
— Uđi. — govori mi dubok i hrapav glas gospodina Borisa.
— Dobar dan, gospodine Boris, zvali ste me? — upitujem, dok lagano nervozno tresem nogom.
Dok sam prilazio stolici na kojoj sam zadnji put sjedio pun entuzijazma — kojega je ugasila tetovaža na licu — trnci su mi prolazili cijelim tijelom. Sjetio sam se svega i konstantno sam si postavljao pitanje treba li sam na svoju ruku davati Mateju otkaz. Kada sam sjeo, podigao sam glavu, duboko udahnuo i čekao što će mi gospodin Boris reći.
— Znaš li zašto sam te zvao? — započeo je.
— Ne znam, mogu samo pretpostaviti. — odgovorio sam.
— Ne moraš. Zovem te zbog dvije stvari. Prva stvar je Matej. — nakon čega se diže sa stolice, a ja trnem jače — Hvala ti za to. Reagirao si brzo i pametno. Da je ostao duže, došli bi novinari, pa bi nas napali, a mi bi se morali pravdati za nešto što nema veze s nama. — rekao mi je.
— Hvala vama, gospodine Boris. — laknulo mi je.
— A koja je druga stvar? — upitao sam znatiželjno.
— Odlazak u Osijek. — odgovorio je.
— Osijek? — sada se pravim zbunjen, mada znam zašto je to rekao.
— Zašto Osijek? — upitao sam, pa nastavio — Išao sam poslovno.
— Da, baš zato, jer to je mogao obaviti netko drugi. To više nije tvoj posao. Bio je to tvoj posao kada si došao u ljudske resurse. — rekao mi je.
— Znam...
— Odmah da te prekinem. — udahnuo je, uzeo olovku u ruke i počeo nešto pisati — Nemoj mi samo lagati.
— OK! Znam da je to mogao obaviti netko drugi, međutim upoznao sam Mariju, Matejevu bivšu djevojku, onu koju je pretukao. Želio sam s njom na kavu, pa sam spojio ugodno s korisnim. — nasmijao sam se.
— Ako je zbog djevojke, onda ti je oprošteno, ali pokušaj to izbjegavati, jer potrebniji si mi ovdje. — gledao me s osmijehom na licu. Osjetio sam da mu je drago, ali to ne smije pokazati.
— Tebi vjerujem, a bojim se da oni to neće sami moći odraditi.
— Hvala vam, šefe. — rekao sam mu.
Uh, baš mi je laknulo nakon razgovora.
— Halo, izvolite? — upitao sam kada sam se javio na telefon koji je zvonio bar dvije minute.
— Bok! Marija je.
— O, bok! Kako si? — odmah sam upitao, sretan, ali nisam to htio baš prikazati onoliko koliko sam uistinu bio sretan.
— Baš si me obradovao, hvala ti.
— Za što, ne razumijem. — rekao sam.
— Pa za onu Bajaderu.
— A, ma to je samo sitni znak pažnje.
— Sutra sam u Zagrebu, negdje između 14 i 20 sati sam slobodna, pa ako si za kavu?
— Naravno. — odgovorio sam onako ko iz topa, baš poput nekog tinejdžera.
— Nađemo se na Jelačić trgu. — rekla je, a u glasu joj se osjećalo oduševljenje. Vjerojatno joj je bilo drago što sam tako brzo pristao, bez izmotavanja.
— Može li u 16:30? — odmah sam upitao.
— Može, odgovara mi.
Došao sam kući. Tu noć sam slabije spavao. Iskreno ne znam zašto. U glavi mi se svašta motalo. Želio sam biti još bliži s njom, ali opet ne želim da ispadne da... ma ni sam ne znam što.
Uzeo sam slobodan dan kako bih uspio obaviti sve što moram privatno, iako mislim da mi je to bio samo izgovor za nestrpljivost.
Obukao sam traperice, tenisice, plavi duks.
Na trgu sam bio već u 16:00 i čekao. Nakon deset minuta ugledao sam je.
Prilazim i gledam je. Obukla je tajice, malo veći duks i tenisice. Na glavi je imala šiltericu... nekako sportski je bila obučena, a opet istovremeno slatka. Nisam je vidio još ovako ležerno obučenu. Uglavnom su to bila odijela.
— Bok. — pozdravljam je, djelomično opijen oblinama koje su zbog uskih tajica dolazile do izražaja.
— Bok. — odgovorila je i nastavila — Opa, nema odijela, baš ti dobro stoje traperice!
— Ukrala si mi riječi iz usta, ali pravo je osvježenje vidjeti te u civilu. — našalio sam se, na što se i ona nasmijala.
— Da, u pravu si, znači sada smo na kavi izvan službe. — nasmijano mi je rekla.
— Naravno.
— Gdje me vodiš na kavu?
Zastao sam na te riječi. Djelovale su mi baš kao da je prema meni poslala prve zrake sunca kojima se svako dijete raduje ujutro kada se probudi.
— Mogli bi u pub tu na samom centru.
— Može. — naglo se okrenula kao da očima traži gdje je pub.
Sjeli smo u pub i razgovarali o svemu — o mojoj, pa o njezinoj prošlosti, o usponima i padovima. Držali smo se još te neke poslovne tematike.
Kada je pogledala na sat, djelovala je uspaničeno.
— Što se desilo, jesam li nešto krivo rekao? — upitao sam je.
— Moram na konferenciju, a moram se još presvući u uniformu i našminkati.
— Pa znam, ali tek u 20 sati.
— Da, tako je, a sada je 19:15.
— Koliko, jesi li sigurna? — a zatim sam pogledao na sat i nastavio — Zar već? Preletjelo mi je vrijeme.
— I meni, i bilo mi je krasno. — rekla je zadovoljno.
— I meni! Nije mi žao niti jedne sekunde, a sada požuri da ne zakasniš — treba li ti prijevoz?
— Ne, hvala, ići ću tramvajem.
— Nema problema.
Prošao je dan, pa dva, pa tjedan, a ja sam stalno mislio na nju, na njezinu narav, temperament. Koliko sam je upoznao u ovih nekoliko druženja, ne mogu naći neku manu koja me odbija i zbog koje mi je antipatična.
Njezina crna kosa i smeđe oči krasili su već prekrasno lice. Možda ju idealiziram, ne znam ni sam, ali to je ono što moje oči vide. Počeli su mi nedostajati naši razgovori, smijeh.
Da li to znači da mi ona nedostaje? Valjda, no ne želim si to priznati.
Opet netko treba ići za Osijek. Pozvao sam ih sve u ured i upitao:
— Ima li dobrovoljaca? Ukoliko nema, ići ću ja. Nije mi iskreno problem ukoliko vam se ne da, ali draže bi mi bilo da se netko javi. — rekao sam.
Svi su negodovali. Imali su isprike koje im inače ne bih uvažio, koje su mi djelovale apsurdno, a sada im se radujem, štoviše i podržavam ih. Strah me da mi se to ne bi obilo o glavu pa da jednog dana kažem „ne može", a da onda bude malo čudno. Sada im dozvoljavam, bodrim ih, a i sami su svjesni da su im razlozi više nego smiješni. Znao sam sve i prihvatio sam rizik, jer želja da vidim Mariju je veća od straha od rizika.
Morao sam to izvesti, u nadi da nitko neće pristati — nekako suptilno, da se ne primijeti da se guram na poslove koje sam prije izbjegavao.
— Kako to da je tebi sada svejedno? — upitao me jedan od kolega dok su svi ostali znatiželjno iščekivali moj odgovor.
— Pa smatram da ste se već umorili od silnih putovanja, a ja sam toliko puta to preskočio da bi sada već bilo red da vas poštedim. — pokušavao sam djelovati kao neki profesionalni dobrotvor, ako to uopće postoji.
— Ima Boga! — govorili su neki, a drugi samo mahali glavom u znaku potvrde, dok su oni treći bili sumnjičavi, ali ono što je meni najbitnije — nitko se nije javio.
Prvo što sam napravio — nazvao sam Mariju.
— Bok, Marija...
— Može, slobodna sam. — prekinula me je.
Opet sam ostao bez riječi, ali nastavio:
— Vidimo se za vikend.
— Može. — odgovorila je.
Ovaj razgovor mi je zvučao filmski, nestvarno. Kao da je sjedila uz telefon i već imala pripremljen scenarij. Ovo se događa jednom u koliko — milijun, deset milijuna puta? A možda se samo tako potrefilo.
Petak je, sjedam u auto i krećem put Osijeka.
Vozim se autom po autocesti i sada mi svi ti gradovi koje sam prije vidio, ali nisam obraćao pozornost, izgledaju prekrasno. Ulazim u Slavonski Brod, a srce mi počinje kucati malo jače, jer znam da sam u Osijeku za nekih četrdesetak minuta. Naravno, ništa nije kako očekujem i planiram. Ima tih nekih djelovanja izvana koja sve moje planove malo pomute. Naravno, na autocesti Slavonici došlo je do istjecanja dizela i ulja po kolniku, pa smo čekali skoro dva sata da to vatrogasci saniraju.
Čim sam došao u isti onaj apartman u kojemu sam odsjeo zadnji put, nazvao sam Mariju. Bilo je oko 19 sati.
— Bok, Marija, ja sam u Osijeku.
— I? — upitala je.
— Za petnaest minuta mogu biti spreman, pa ukoliko si raspoložena da odemo do Tvrđe.
— Naravno da jesam. — odgovorila je.
Opet sam se obukao ležerno kao onda u Zagrebu, samo sam umjesto duksa obukao sivi sako na traperice. Bijele tenisice odlično su išle uz sve to.
Kada sam došao do trga Svetog Trojstva u Tvrđi, ona je već bila tu i čekala. Lijepa kao uvijek. Obučena u elegantne crne hlače. Gore je imala bijelu majicu i sako boje šampanjca. Kosu je ufrkala u punđu, pa su joj do izražaja došle naušnice koje su visile u obliku štapića. Primijetio sam i da ima zlatni lančić s križićem kojega nosi onako diskretno, ali da se vidi.
Presrećem ju u razgovoru. Ni ne pozdravljam je, već govorim:
— Izgledaš prekrasno. Da sam znao da ćeš se tako skockati, i ja bih obukao nešto ozbiljnije.
— Super si se obukao, odlično ti stoji. — odgovorila je.
Prošetali smo se Tvrđom, a ona je predložila da odemo do nje.
— Mogli bi do mene. Od vlasnika hotela u kojemu radim dobila sam pedeset godina staro vino. Od mojih kolegica nitko ne pije vino, pa sam mislila — ako si ti za — počela je malo zamuckivati — da mi pomogneš otvoriti i da ga probamo.
— Naravno da želim. Lijepu damu i staro vino se ne odbija. — našalio sam se.
Tramvajem smo došli do Retfale, a onda hodali još petnaest minuta do njezine zgrade. Liftom smo se popeli na treći kat.
Kada smo ušli u njezin stan, primijetio sam sliku koja je zauzimala cijeli zid — rukotvorinu. Prekrasna djevojka duge crne kose stoji na velikoj livadi okruženoj raznim livadnim cvijećem. Obučena je u laganu crvenkastу haljinu sa šeširom na glavi. Okrenuta je leđima i gleda zalazak sunca u daljini.
— Jesi li to ti? — upitao sam je, oduševljen slikom.
— Nisam. Slika je već bila na zidu kada sam uselila. Radnici su je htjeli prebojati jer mi se nije uklapala u interijer koji sam planirala, ali odustala sam, pa sam promijenila interijer. — nasmijano, ali ponosno mi je prepričavala.
— Slika ti je fenomenalna. Baš se odlično uklapa u interijer. Svaka čast.
— Hvala.
— Nema na čemu. Kada budem mijenjao stan, zamoliti ću te da i meni napraviš plan.
— Naravno da hoću, bilo bi mi drago.
Sjeo sam na kutnu i prevrtao po programima na TV-u dok je ona otišla po vino. Zanimljivo je da mi srce nije uopće lupalo — bio sam opušten. Kao da je netko tremu nožem odsjekao i ostavio je na Trgu Svetog Trojstva.
Donijela je dvije čaše za bijelo vino. Na boci je bio pluteni čep prekriven crvenim voskom. Na samoj boci su bili samo fragmenti etikete, no dovoljno vidljivo da se da pročitati: Tokaji Aszú.
Odmah sam utipkao ime u AI aplikaciju i saznao da je to mađarsko vino. Radi se od grožđa koje je djelomično napadnuto plemenitom plijesni. Slatko je, ali s puno kiseline — notom meda, suhog voća, marelice i grožđica. Može biti jako aromatično.
Pokušala je otvoriti vino, no čep je toliko dugo bio u toj boci da je pitanje kako ćemo ga uopće izvaditi. Kada je odustala nakon par pokušaja, bocu je dala meni. Iskreno, i ja sam se napatio, ali sam uspio izvaditi čep, iako se pokidao pa su komadići upali u bocu. Nije mućkala bocu, već ju je lagano nagnula i sipala prekrasnu tekućinu, malo tamniju nego mlada bijela vina, aromatičnog mirisa.
Kružnim pokretima pomicao sam čašu kako bih oslobodio mirise iz vina, a kada sam primakao nos — to je bila ekstaza mirisa. Nikada takvo nešto nisam osjetio niti to mogu opisati. Kada sam nagnuo i uzeo gutljaj te ga promućkao u ustima, osjetio sam jak okus marelice... nakon toga uzeo sam još jedan gutljaj, pa još jedan i tako dok nisam ispraznio čašu.
— Kako to da ti je šef dao tako skupo vino? — upitao sam je.
— Napravila sam ugovor s jednom dobrostojećom firmom koja će svaki tjedan koristiti naših dvadeset soba. Mi im to moramo osigurati, a ugovor je na pet godina. Naravno, u ugovoru je isto tako uvedeno da smijemo pratiti rast cijena, što znači da nam cijene nisu fiksne, već fleksibilne do maksimalno sedamdeset posto kroz pet godina, s time da ne smijemo povećati više od dvadeset i pet posto godišnje, i to nam...
— Znam, dozvoljava manipuliranje kako vas ne bi natjeralo u deficit.
Nakon što smo popili pola boce, a bila je već kasna noć, rekao sam joj da bi sada bilo pametnije da krenem.
Samo me pogledala tim svojim lijepim smeđim očima i tiho rekla:
— Ostani.
Pogledao sam je, a ona je gledala tim lijepim smeđim očima mene ravno u oči. Primakao sam joj se i prstima nježno maknuo kosu s lica. Polako joj prišao još bliže i bliže, nakon čega sam je poljubio, a ona mi je pala u zagrljaj prolazeći prstima kroz kosu, a istovremeno lagano noktima prelazila po tjemenu.
Bila je to najljepša večer u mom životu. Nismo više rekli ni riječi, već smo zagrljeni sjedili na kutnoj. Njena glava naslonjena na moja prsa, a ja je lagano mazim rukom po vratu i ruci. S vremena na vrijeme pogledali smo se u oči, nasmijali i poljubili.
Već se spustila noć, bilo je negdje oko tri sata.
— Makar mi je jako lijepo ovdje sjediti s tobom u tvom toplom zagrljaju, iskreno moram krenuti. Znaš da mi je apartman nedaleko od Osijeka, a sutra u osam ujutro moram biti na sastanku u jednoj banci.
Na odlasku sam je poljubio i rekao: vidimo se.
Sastanak je prošao odlično i bio je relativno kratak, što mi je dalo dovoljno vremena da nazovem Mariju i da se vidimo prije nego krenem u Zagreb. Našli smo se oko 17 sati ispred hotela u Osijeku te sjeli u obližnji kafić uz Dravu.
Nismo imali potrebe da pričamo, kao da smo razgovarali samo gledajući se. Ovo je dječačka zaljubljenost, pomislio sam, nakon čega se ona nasmijala kao da me čula, pa započela priču.
— Kakvo ti je vino bilo? — upitala me kao da čeka odgovor koji nema veze s vinom. Kao da želi čuti od mene više od hvaljenja vina.
— Vino je bilo solidno. — odgovorio sam.
— Zar ti je samo solidno? Slovi za jedno od najboljih na ovim prostorima. — upitala je pomalo ljutito, kao da sam ovo trebao preskočiti i da sam ugasio sva njena očekivanja i nadanja.
— Da, solidno — s obzirom na ostatak večeri. Ništa mi nije bilo ljepše i ugodnije od tvojeg poljupca. — rekao sam.
Ona se samo nasmijala kao da je ovakav odgovor čekala cijelu noć.
— Izvukao si se.
Baš kad smo se trebali razići, zazvonio mi je mobitel.
— Halo. — javio sam se.
— Halo, Marko, ovdje Boris.
— Znam, recite.
— Sutra bih trebao imati jedan sastanak, ali iskreno ne da mi se voziti, pa sam mislio — ukoliko tebi nije problem — da odeš u Slavonski Brod i odradiš to umjesto mene. — rekao je, te nadodao — Tebi mogu vjerovati.
— U koliko sati, gospodine Boris?
— U 14:30 trebaš biti u sali za sastanke u hotelu.
Znao sam da mi podilazi, ali moram priznati da mi je bilo ugodno slušati ga.
— Naravno, gospodine Boris, nije nikakav problem. — odgovorio sam.
Ukratko mi je dao upute, a ostale podatke će mi ujutro poslati mailom.
Baš sam sretan.
— Što je? Što se dogodilo? Zašto si odjednom ovako sretan? — Marija je znatiželjno propitivala.
— Ne idem danas za Zagreb. Imam sutra sastanak u Slavonskom Brodu.
— To je divno!
— Volio bih još jednom probati ono vino kako bih ti mogao dati točniji odgovor. — rekao sam joj kroz smiješak.
— Može, idemo do mene. — odgovorila je, motajući pramen kose oko kažiprsta, pa potom stala i počela namještati kosu.
Sjeli smo na kutnu, a Marija nam je natočila vino. Pričao sam joj o svojim roditeljima i što sam im učinio — rekla mi je da je to grozno od mene i da je dobro da sam tražio oprost i pomirio se, a onda je ona započela:
— Vidiš, ja nisam imala tu sreću. Moji roditelji su poginuli kada sam bila dijete dok smo išli na more. Neka budala je prešla u naš trak, tata ga je pokušao izbjeći no nije uspio. Sudarili smo se. — onda je počela plakati — Mama i tata su na mjestu bili mrtvi, jedino sam ja preživjela s laganim ozljedama. — rekla je.
— Othranila me teta koja je umrla prije pet godina, tako da sam ostala sama.
— Žao mi je. — ražalostio sam se.
— Sve je u redu, prošlo je već puno godina, ali svaki put kada pričam ovu priču sjetim se njihovih beživotnih, krvavih tijela pored mene. Bila sam prestravljena. Dvije godine gotovo da nisam pričala. Povukla sam se u sebe i nisam prihvaćala da su umrli. Toliko ih volim i toliko mi nedostaju.
— Baš sam se čudio kako si brzo prešla preko onoga što ti je učinio onaj glupan — brzo si se psihički oporavila, a i fizički. — rekao sam.
— Nisam bila psihički loše, jer kada ti netko tako što napravi — bar meni — tko ti je nešto značio, za mene ta osoba više ne postoji, jednostavno ga obrišem.
— Vjerojatno te ta cijela tvoja životna priča učinila jakom. — konstatirao sam.
— Vjerojatno. — potvrdila je.
— Moram te pitati. Je li to razlog zašto izbjegavaš vožnju autom?
— Jest, da. Od tada imam neku averziju, strah od vožnje autima. Nisam se vozila do danas u autu. Pokušali su me voziti kada sam bila manja, no vrištala bih i udarala nogama i rukama gdje god sam stigla, toliko jako da bih dobila podljeve. Nakon toga me više nikada nitko nije pokušao staviti u auto. Čak je i Matej jednom pokušao, ali odustao je kada sam počela histerizirati. To je bilo na početku naše veze, dok sam ja živjela u Zagrebu jedno kratko vrijeme. Isto tako znam da nikada neću ići polagati za vozača.
— Vjerujem ti. — odgovorio sam i čvrsto je zagrlio, brišući joj rukavom suze s obraza.
Uzvratila mi je još jačim zagrljajem, nakon čega su uslijedile salve poljubaca.
Ustala je, držeći me lagano za ruku, i rekla: dođi.
Otišli smo u spavaću sobu, legli na krevet. Prestali smo pričati, a naša tijela su govorila umjesto jezika.
Bila je ovo jedna prekrasna noć. Zaspali smo zagrljeni, prekriti pokrivačem boje ljubičastog jorgovana. U sobi je zrakom kolao blagi, a opet dovoljno jak da se osjeti, miris vanilije i sandalovine.
Ujutro sam se probudio s prvim zrakama sunca. Nagnuo sam se na dlan dok mi je ruka bila savijena u laktu i time bio povišen taman dovoljno da joj mogu vidjeti cijelo lice.
Mazile su je zrake sunca, a raščerupana kosa joj se rasula po jastuku.
Počeo sam govoriti, mada nisam bio svjestan da pričam na glas:
Lijepa si kada se ljutiš. Lijepa si kada se ujutro budiš. Lijepa si kada kosu namjestiti se trudiš. Lijepa si kada mi sudiš. Lijepa si kada ljutita šutiš. Lijepa si kada mi se čudiš. Lijepa si kada si mrgudna i kada ludiš. Lijepa si kada me kudiš. Lijepa si kada prstima kroz kosu mi puziš. Lijepa si uvijek — da li me kužiš?
U međuvremenu se probudila i nasmijana mi rekla: „Netko mi je jutros poetičan."
— Nisam, ali gledajući kako spavaš sjetio sam se — ne znam kako to uopće nazvati — pjesme mog frenda. Kao da je o tebi pisao. — nasmijano sam joj rekao, primičući svoje usne njezinima.
— Oprosti, ali sada baš žurim, već je devet sati, a ja oko trinaest moram biti u Slavonskom Brodu. Moram spremiti stvari, otuširati se... ma znaš već kako to ide.
— Znam. — odgovorila je, pa nastavila — Javi se kada uhvatiš vremena.
— Hoću, a mogla bi i ti za Zagreb koji dan. — nasmijao sam se, znajući da ja neću moći doći bar tjedan dana, a to mi se činilo previše.
— Mogla bi. — rekla mi je samozatajno.
— Vidimo se!
Tiho na radiju, dok je zatvarala vrata i slala mi potok poljubaca, svirala je pjesma Bebeka:
Nek' te voli svakog vašeg jutra više nego jučer, a manje nego sutra nek' te voli baš svakog Božjeg dana ko meni mati tvoja ti si njemu od neba izabrana...
Marija i ja smo se počeli viđati sve češće, a naša ljubav kao da je rasla iz dana u dan.
Esekerka
Generirano uz pomoć AI
Esekerka
Generirano uz pomoć AI
Osmislio: Ivan Pavoković
Šetnja, ljeto 2025
Fotografirala Tihana Huber
Šetnja, ljeto 2025
Fotografirala Tihana Huber
Osobna arhiva: obitelj Pavoković
Page updated
Google Sites
Report abuse