Poglavlje II

1. Nakon što sam kod gospođe, sestre gospodina Borisa, odradio zahtjevan posao i zaradio dovoljnu količinu novca za uklanjanje ove ružne tetovaže, odlučio sam mamu i tatu odvesti na ručak u jednu konobu nedaleko od Kamenitih vrata u koju su odlazili kao mladi.

2. – Bok, mama! Bok, tata! – sretno sam ih pozdravio. – Kako ste? – nastavio sam. 

3. – Evo, maloprije smo se probudili, pa sam krenula kuhati kavu – odgovorila mi je mama još krmeljivih očiju. – Hoćeš li i ti? – upitala je. 

4. – Rado, mama. 

5. – Evo, izvoli kavu, a šećer i mlijeko su iza tebe, na onom malom kredencu na kojemu si se igrao kauboja i indijanaca. 

6. – Pa što tamo radi mlijeko? 

7. – Tata ga je ostavio dok je pio kavu. Otkako si otišao, on se jako povukao u sebe. Često zna sjediti u tom naslonjaču, tik uz kredenac, i piti kavu. Taj ga je kredenac podsjećao na tebe jer ste sate provodili igrajući se na njemu – odgovorila je mama lijevajući si kavu. 

8. – Više neće tamo sjediti sa– odlučno sam i sa smješkom na licu zaključio.

9. Dižem se od stola i namještam stolicu tik uz kredenac, ali s druge strane. To je poprilično star kredenac, već izguljen i izgreban, a boja mu je izblijedjela. Bio je to plavi kredenac s bijelim ladicama. Nisam siguran je li tako kupljen ili ga je tata obojio. U vitrini su stajale staklene čaše, barem tri vrste, a nijedan cijeli komplet. Svugdje gdje je bilo mjesta stajao bi po jedan indijanac i dva kauboja.

10. Grohotom sam se nasmijao. 

11. – Što je, sine? – upitala me. 

12. – Pa Billy the Kid je još među čašama! 

13. – Da, da, tata nije dopustio da ga bacim, čak ga je prekrio staklenom čašom kako ga prašina i vrijeme ne bi pojeli.

14. Billy the Kid – najmoćniji i najbrži na okidaču. Kauboj kojega su svi htjeli imati. Ja ga nisam imao, imao sam neke sporedne, bezvezne, sve dok mi susjed nije poklonio Billyja the Kida. Oko struka ima opasač u kojemu stoji srebrni Peacemaker. S njim sam se borio protiv desetak indijanaca istodobno i možete pogoditi tko je pobijedio.

15. – Mama, gdje je tata? 

16. – Vani je, priprema drva za poslije. Neće nas biti jer idemo na ručak, a znaš da sada rano pada mrak – odgovorila mi je. 

17. – Da, u pravu si, idem mu pomoći.

18. Izlazim iz dnevnog boravka i ulazim u hodnik. U hodniku, baš kao i prije, stoji moj najdraži fikus. Baš me obradovao, no ni on nije isti kao prije. Prije je bio visok svega petnaestak centimetara, a gle ga sada... drvo! U drugoj prostoriji nalazi se isti onaj stari telefon. Na kraju hodnika željezna su vrata koja razdvajaju hodnik kuće od kotlovnice. Već se sada u hodniku čuju udarci koji tresu čitavu kuću, a proizvodi ih moj tata cijepajući drva.

19. – Bok, tata – pozdravio sam ga, dok su mi se pri svakom udarcu oči sklapale. 

20. – Bok! – odzdravio mi je. 

21. – Vidim da imaš novu sjekiru, mogu li je isprobati? – upitao sam.

22. Pitam ga to jer mi prije nikada nije davao sjekiru u ruke. Bojao se, pa bih mu je ukrao dok nije bio kod kuće i pokušavao rascijepiti drva, sve do jednoga dana. Bilo je poprilično vruće vani, a nama su stigla nova drva koja su tek bila posječena i trebala su se sušiti do zime. Htio sam odmjeriti snagu i uzeo sam jednu poprilično veliku cjepanicu za svoje pojmove. Kada sam je podignuo iznad glave i okrenuo sjekiru kako bih onim tupim dijelom udario u panj i raspolovio je, cjepanica mi je skliznula sa sjekire i pala na nogu. Samo Bogu dragom hvala što mi nije pala na glavu. Tata me tih dana često znao pitati zašto šepam, a ja sam mu lagao da sam pao preko krtičnjaka dok smo igrali nogomet na livadi. Da je znao istinu, vjerojatno bi me još i on naprašio.

23. – Naravno, sada si valjda dovoljno star i vjerojatno ćeš više paziti nego kada si bio mlađi. Sjećam se da ti je cjepanica pala na nogu, a meni privileges lagao da je to od nogometa – rekao mi je nasmijano. 

24. – Tata, pa kako znaš što se dogodilo? 

25. – Vidiš, taj sam dan trebao ići k prijatelju i nešto mu pomoći, međutim, on je otkazao i ja sam ipak ostao kod kuće. Tog sam dana radio nešto ispred kotlovnice i čuo neko lupanje unutra. Znao sam da peć ne radi, ali sam se svejedno nagnuo kroz prozor i ugledao tebe kako podižeš taj veliki panj. U svega nekoliko sekundi panj je pao. Protrnuo sam, ohladio se. No kada sam vidio da si dobro, doduše s malom ranom na nozi, odahnuo sam. 

26. – Pa zašto mi nikada nisi rekao? – Zato što ne bi ništa naučio. Ovako si svladao jednu lekciju i bilo ti je dovoljno da se više ne guraš tamo gdje je mjesto samo za odrasle.

27. Uzeo sam mu sjekiru iz ruku i iscijepao, po mojoj procjeni, oko pola metra drva, što je mami i tati bilo dovoljno za nekoliko dana.

28. Tata i ja ušli smo u dnevni boravak. Natočio nam je po jednu malu rakiju i započeo priču o godini kada sam otišao.

29. – Te godine kada si otišao, mama ti je bila shrvana. Kuća je bila zapuštena, prljava i tamna. Jela koja je kuhala nisu bila ukusna, nekako kao da ih je pravila bez ljubavi. Vjerojatno i jest. Kada bismo sjeli ručati, dulje smo se molili nego što smo jeli. Zaboravili smo zahvaljivati Bogu na hrani koju nam je dao, ali smo ga svaki dan molili da te čuva. U početku smo ga molili da se vratiš, međutim, kako su mjeseci prolazili, naša je nada jenjavala. Prestali smo se moliti za tvoj povratak, već samo da te čuva. Nakon godinu dana majka je malo nadošla. Jela su postala ukusna, no opet drukčija nego što su bila dok si još bio ovdje. U vrtu je bilo svakakva povrća koje je uglavnom propadalo jer je najljepše rajčice i najveće paprike uvijek ostavljala za tebe.

30. Gledam je danas kako je nasmijana i sretna, dugo je nisam vidio takvu. Možda i predugo.

31. – Jesi li vidio što ja još čuvam? Pogledaj ovdje u kredenac – nasmijano mi je rekao tata. 

32. – Da, tata, hvala ti! Vidio sam da je tamo moj Billy the Kid kojeg mi je poklonio susjed. Moj najdraži kauboj.

33. Nastavili smo razgovarati još nekoliko minuta dok se mama spremala. Kada je završila i ušla u dnevni boravak, tati se razvukao osmijeh. Iz one stare odjeće koju je nosila – a koja je imala rupu u gornjem dijelu jer je jednom prilikom, dok je ložila vatru, iskra frcnula na nju i zapalila je – presvukla se u prekrasnu tirkiznu večernju haljinu i svijetloplave štikle. Kosa joj je bila svezana u punđu, na usnama ruž za dvije do tri nijanse tamniji od kože, na ušima prekrasne male zlatne naušnice i ono najljepše i najskuplje što ima – osmijeh kakav svaka majka mora imati.

34. Sjeli smo u automobil koji sam unajmio u gradu u jednoj rent-a-car agenciji. Ništa posebno, sasvim dovoljno da se odvezemo do grada i natrag.

35. – Mogli smo i vlakom – prokomentirao je tata. 

36. – Hajde, hajde, stari mrgude, sjedi i uživaj – našalila se mama na tatin račun.

37. Odveo sam ih u restoran "Kids". Bio je to klasik, no meni jako drag. Ne samo meni nego mami i tati. Tu su me vodili barem jednom mjesečno. Na miru bi popili svoju kavu dok sam se ja igrao u igraonici. Nažalost, igraonicu su sada zamijenile konzole, pa restoran sam po sebi nije ono što je bio, ali vežu nas lijepe uspomene. Kada su vidjeli kamo idemo, mama i tata samo su se pogledali i nasmijali.

38. – Nisam vas doveo ovdje na ručak, već sam prije ručka želio da sjednemo i popijemo kavu, ako ste za. 

39. – Naravno da jesmo, pa tu smo zadnji put bili s tobom, doduše, ni u gradu nismo bili puno puta – rekla je mama i dodala: – Tata je zadnji put išao do policije prije dvije godine kako bi izradio novu osobnu iskaznicu, a ja do kume na kavu prije nekih tri mjeseca.

40. Dok smo pili kavu, kroz nas su prolazile emocije, neki osjećaj ugode, poprilično veći od one ugode koju sam osjetio na onom mostu dok je ispod mene prolazio putnički vlak. Za mene je ovo jedan od bitnijih dana u životu, a vjerujem i njima. Zgazio sam ego, prigrlio sramotu i rekao: "Oprosti." Oprošteno mi je!

41. – Sada kada smo popili kavu, mogli bismo na ručak. Moja je ideja, ako se slažete, da odemo u restoran "Semafor" koji se nalazi nedaleko od Katedrale, blizu Kamenitih vrata. 

42. – Naravno, pa taj je restoran jedan od najstarijih u Zagrebu, s dugom i poznatom tradicijom – odgovorili su uglas, dopunjujući jedno drugo.

43. Ulaskom u konobu mami i tati kao da su se vratila stara sjećanja. 

44. – Ajme, izgleda gotovo isto onako kako je izgledala dok smo bili mladi! Drvena hrastova ploča na zidanom šanku ukrašenom kamenom, zidovi od cigle i stari kamin. 

45. – Kao da sam se vratila u prošlost – ushićeno je govorila mama dok se okretala, lagano se naginjući kako bi vidjela svaki kut.

46. – Baš je tako. Ovdje su nekada imali najbolje pivo, barem smo mi to tada tako doživljavali – rekao je tata. 

47. – Dobar dan! Trebao bih stol za tri osobe. Molim vas, ako je moguće, da sjedimo na terasi-obratio sam se konobru.

48. – Naravno, nije problem. Štoviše, možete izabrati jedan od tri slobodna stola – odgovorio je konobar. 

49. – Može ovaj desni. 

50. – Da, svakako! Odlično ste izabrali. Ugodno se smjestite, ja odmah dolazim. Mogu li preuzeti vaše kapute i odnijeti ih u garderobu? – upitao je uistinu ljubazno, sa smiješkom. 

51. – Naravno. Mama, tata, skinimo kapute, konobar će ih odnijeti u garderobu.

52. Kada smo došli do stola i sjeli, gledao sam mamu i tatu bez riječi, s osjećajem topline. Mama je započela razgovor pričajući o kolegici s posla koja joj je spominjala upravo ovaj restoran.

53. – Pričala mi je prijateljica kako je sa suprugom bila baš u ovome restoranu. Bilo joj je jako ugodno, hrana odlična, sve do onoga trenutka kada je... – rekla je mama, a onda ju je konobar prekinuo. Sasvim je slučajno to učinio, pa mu nismo zamjerili.

54. Konobar nam dijeli jelovnike te nas pita želimo li što popiti. Ja sam uzeo kavu s mlijekom i dva decilitra mineralne vode, tata decilitar bijelog vina, a mama je krenula s klasičnom pričom kako bi ona neki sok. Na nagovor mene i tate, ipak je popila decilitar kvalitetnog rosea.

55. – Ako se ja od ovoga napijem, vi ćete me nositi! 

56. – Ne sekiraj se, blijeda si nešto, pa će ti ovo vino malo popraviti krvnu sliku. 

57. – Ja jedini neću alkohol. Ma i bolje, jer kada popijem, znam biti glup, a mislim da sam dovoljno bio glup dok sam bio mlad. Hvala vam još jednom na svemu. Volim vas! – rekao sam im pognute glave, svjestan krivnje.

58. Konobar nam donosi pića. Ima stav kakav bi svaki konobar trebao imati. Odjeven je u smoking s leptir-mašnom, košulja mu je boje jorgovana, a djelomično je prekriva prsluk. Oko struka mu je mala pregača, tako diskretna da se jedva i primjećuje.

59. – Jeste li se možda odlučili što ćete jesti? Želite li preporuku? – upitao je. 

60. Odgovorili smo uglas kako bismo čuli što ima za preporučiti.

61. – Naš najbolji specijalitet je šureno jare pečeno na ražnju, a uz njega pekarski krumpir. Moram biti iskren: jare pečemo na ražnju, majstor počne peći oko osam sati ujutro kako bi do dvanaest ili pola jedan bilo gotovo. Tada nam na ručak dolazi najviše gostiju. Ostalo je još jaretine, ali je mlaka. Ako želite probati, može se podgrijati na ražnju, no ne bih to preporučio, iako smo po njoj poznati i jedinstveni – odlučno nam je sugerirao konobar. 

62. – Da, čuo sam za to i time sam se vodio. 

63. – Hvala vam puno, no nama je zadovoljstvo naših gostiju ispred zarade, stoga ću vam radije preporučiti juhu od fazana s domaćim rezancima. Moram napomenuti da rezance pravi vlasnikova mama na starinski način – samo brašno i jaja, a fazan je svježe očišćen i dostavilo nam ga je lovačko društvo nedaleko od grada. Nakon juhe preporučio bih vam medaljone od medvjeda u slatko-slanom umaku. Uz to ide pekarski krumpir ili pire-krumpir po vašem izboru, no što god odaberete, nećete pogriješiti. Što se tiče hladnog predjela, imamo domaći baranjski kulen, blago ljutkast, baš taman kako godi nepcu, i naravno, naš dalmatinski sir iz mišine ili paški sir. Ako ne volite kozji sir, odlična zamjena – a meni i draža jer nisam ljubitelj kozjeg sira – naš je lički škripavac. 

64. – Što se mene tiče, poslušat ćemo vas, no za hladno predjelo ja bih škripavac – rekao sam. 

65. – Meni može kozji – izjasnila se mama. 

66. – I ja ću kozji – priključio se tata mami. 

67. – Donesite nam, molim vas, oba na pladnju – zatražio sam od konobara. 

68. – Naravno, kako kažete, no savjetujem vam da kušate oba sira, ne vjerujem da ćete se razočarati – posavjetovao nas je.

69. Mama, tata i ja nastavljamo razgovor u ugodnom tonu. Prepričavamo što se sve dogodilo ovih godina. Da budem iskren, mama i tata samo slušaju dok ja vodim monolog. Iskreno mislim da sam im svojim odlaskom nanio toliko boli da su, osim nje, imali jedino Boga i molitvu.

70. – Sine, mi ti se nemamo čime pohvaliti, nismo imali nekih dogodovština. U početku smo se molili Bogu da se vratiš... Što je više vrijeme prolazilo, prestali smo se nadati i prestali smo moliti Boga za tvoj povratak, već samo da te čuva... A gle sada, Bog nam je uslišio obje molbe i hvala mu–započeo je priču tata.

71. – U potpunosti se slažem s tatom – odlučno je dodala mama. 

72. – Oprostite, morat ću prekinuti na tren ovaj naš razgovor, stiže nam jelo–prekinuo sam ih.

73. – Izvolite hladno predjelo, a juha stiže za nekih petnaestak minuta. Dobar tek – kulturno je rekao konobar spuštajući veliki pladanj tik uz mali kaktus na stolu.

74. Zahvalili smo mu, nakon čega je otišao, a mi smo bez riječi počeli uživati u okusima. Osim sira, na pladnju su bile rajčica i paprika, više kao dekoracija, no uz sir su baš godile nepcu i djelovale osvježavajuće.

75. – Mi smo imali jako puno rajčica i paprika čije sam sjeme dobivala iz Kopačeva u Baranji. Rajčica je bila sorte volovsko srce, a paprika roga. Oboje bi ispunilo cijelu kuhinju mirisom dok sam ih rezala, i uvijek bih nekoliko kilograma ostavila u vrtu za salatu u slučaju da se vratiš– sjetno je rekla mama sjetivši se tih dana, na koje su je podsjetile rajčica i paprika.

76. Priznajem, odvažio sam se i kušao sir iz miješine i odličan je, no ostajem pri škripavcu. Što se kulena tiče, malo mi je ljut, no ne smeta mi. Inače uopće ne jedem ljuto, ali ovi okusi uistinu prijaju nepcu. U pozadini svira Frank Sinatra, "Fly Me to the Moon", ne preglasno, taman da se čuje, a da opet možemo čuti jedni druge dok razgovaramo. Inače, mama i tata su to slušali dok su bili mladi. Sjećam se, kada sam imao oko sedam godina, kako bi znali zaplesati kada bi ta pjesma krenula na radiju.

77. Jelo je bilo odlično. Medvjed je bio uistinu dobar, prvi sam ga put jeo i oduševljen sam. Po komentarima mame i tate rekao bih da ni oni nisu razočarani. Baš im se svidio ili im je pak samo drago što su vrijeme proveli sa mnom.

78. Vozio sam ih kući, polako, čak sporije od ograničenja brzine navedenog na znakovima. Želio sam što dulje biti s njima, a ni oni se nisu bunili. Dan je ovo koji ću dugo pamtiti i žaliti zbog svih dana, ili njima sličnih, koje sam propuštao sve ove godine.

79. Stao sam pred kuću i još smo malo razgovarali u automobilu. Mislim da smo mogli tako satima. Izašli smo, a ja sam im na svemu zahvalio i još ih jednom zamolio za oprost. Mama i tata samo su me zagrlili i nježno poljubili. Zaboravio sam kako je divan osjećaj kada te roditelji grle i ljube. Oko mi je zasuzilo, poljubio sam ih i rekao da moram požuriti jer ću se, ako ostanem, rasplakati.

80. – Vidimo se, sine. Dođi kada god hoćeš, naša su ti vrata uvijek otvorena – rekli su tata i mama, ponovivši to još nekoliko puta uz smiješak. – Naravno, vidimo se uskoro, pusa! Bok!