Poglavlje V
Poglavlje V
— Dobar dan, šefe. Kako je bilo u Osijeku? — upitao me kolega s posla, smiješeći se.
— Odlično, konferencija je bila uspješna — odgovorio sam.
— Nisam mislio na konferenciju, nego na ono razgledavanje Osijeka, kafiće, Osječanke — ponovno me upitao.
— Iskreno, Osijek je lijep grad. Očarala me Tvrđa, promenada, pješački most, ljudi, a Osječanke su jedne od ljepših Hrvatica — neka mi kolegice sada ne zamjere — odgovorio sam, smiješeći se.
— Što je to promenada? — ponovno me upitao.
— Promenada ti je šetnica uz Dravu, duga oko deset kilometara. Ja sam obišao samo dio uz kafiće.
— Bitno da ste se vi zabavili — nasmijano mi je dobacio.
Pretpostavljam da su nešto načuli. Jedini tko me vidio jest konobar iz puba u Zagrebu u koji redovito zalazim na kavu i pivo. No to mi nema smisla, jer ja jedini tamo izlazim, nikada nikoga od kolega tamo nisam prije vidio, a uostalom, što bi on pričao o meni s nekima koje vjerojatno ni ne poznaje. Na kraju krajeva, mi nismo u nekim prijateljskim odnosima. Na relaciji smo ugostitelj — gost.
Ma, uostalom, nije ni bitno — mene samo kopka znatiželja. Ne vjerujem da je gospodin Boris nešto pričao; ako je naslutio, on nas uvijek pokriva. Uostalom, u našoj firmi nema puno onih koji tračaju, ali zato svi slušaju. Tako je svagdje, bez iznimke.
Za dobrim konjima se prašina diže — razmišljam naglas i još se glasnije smijem.
Dosta je igre. Preda mnom je dugačak tjedan. Posla ima za tri tjedna, a ne za sedam dana. Ovaj tjedan radim pojačano, a nije mi palo teško jer što brže prođe tjedan, prije ću za Osijek, kod moje Osječanke.
Danas, u utorak, u kantini sam čuo kako se kolegica koja je trebala ići za Osijek ljuti što sam joj uzeo posao. Žao mi je, ali morao sam vidjeti Mariju — to joj ne mogu reći, pa ću samo spustiti glavu i nekako neprimjetno pobjeći.
Mama me zvala.
Možda sam bio malo drzak, ali ovoliko posla mi stvara malo stresa.
— Bok, sine, kako si?
— Dobro sam, mama — odgovorio sam.
— Reci mi, sine, imaš li u planu dolaziti kod nas?
— Naravno, mama, ali pretrpan sam poslom. Čim uhvatim vremena, doći ću. Naravno, nazvat ću te dan ranije — pa ako ti ne bi bio problem da mi napraviš onu svoju makovnjaču...
— Naravno da mi nije problem, sve za tebe, ljubavi.
— Hvala, mama. Nego, kako ste ti i tata?
— Dobro smo — odgovorila je nekako tiho, što mi nije zvučalo posve iskreno.
— Mama, je li sve u redu? — upitao sam je u nevjerici.
— Jest, sine, malo sam umorna. Nisam baš dobro spavala noćas. Čekam da se tata vrati, pa ćemo se ići prošetati uz Jarun.
— Neka, i treba — odgovorio sam pa nastavio — svježi zrak je lijek. Pozdravi mi tatu i molim te, nemoj se ljutiti, ali ja sada moram ići. Imam toliko posla za napraviti — ukoliko ne dam gasa, neću godinu dana doći — rekao sam kako bih dočarao količinu posla koji imam.
— Dobro, sine, vidimo se — odgovorila je tužnim tonom.
Nastavljam s poslom kao da nisam ni razgovarao. Iskreno, na druge pozive se nisam ni javljao.
Prekopavam po papirima i ne nađem jedan dokument koji mi je poprilično bitan. Pokušavam se fokusirati kako bih ga što lakše uočio, ali ne ide. Nije mi se ovo prije događalo.
Očajan sam, ljut i polako se nervoza pojačava, kad ulazi ista ona kolegica koja se ljutila na mene — s upravo tim papirom koji toliko tražim.
— Jesi li možda ovo tražio? — upitala me.
— Da — odgovorio sam ljutito i to poprilično drsko.
— Ajde, što se ljutiš? Uzela sam ga zabunom, nisam ti ga otela — podbola me.
— Što sam ja to uzeo? — pravim se lud.
— Ajde, ne glumi. Znaš da sam ja trebala ići za Osijek pa si ti preuzeo, a isto tako oboje znamo da te šef štiti.
— Oprosti, nisam to tako doživio — rekao sam joj.
— Ma nema problema, ali htjela sam malo pobjeći iz ureda. Već pola godine nisam išla ni na kakvo putovanje.
— Odužit ću ti se, nemoj se ljutiti.
— OK, izvedeš me na večeru — rekla je.
— Dragovoljno, no to je pomalo nemoguće — pretrpan sam poslom — odgovorio sam, pokušavajući izbjeći večeru, jer smatram da nije u redu ići na večeru s kolegom, a da to nije poslovni sastanak.
— Neka, pričekat ću — nije odustajala — pa ne moramo odmah danas.
— OK, imam nekih obaveza do kraja mjeseca, pa ako se smanji obujam posla, dogovorit ćemo se — odgovorio sam.
Uf, što ću sada? Valjda će zaboraviti ili odustati, no sudeći po tome kako obavlja posao, ne vjerujem da sam te sreće.
Ma, neću se zamarati — kad ponovno pita, smislit ću neki novi izgovor.
Za danas je dosta papira. Idem na pivo i spavati.
Dok sam se šetao do puba, nazvao sam Mariju.
— Halo, gdje je moja Osječanka?
— Evo je, Purgeraša — nasmijano je odgovorila.
— Idem s posla...
— Tek sada? — prekinula me je.
— Ma da, zatrpan sam ovaj tjedan. Još mi je u ured došla Snježana, kojoj sam uzeo putovanje kako bih ja došao u Osijek da se vidimo.
— I što hoće? — nasmijano me upitala.
— Ma davi me da joj dugujem večeru — rekao sam.
— I ideš li? — upitala je onako poput policajca.
— Za sada sam izbjegao, ali s obzirom da je poznam, morat ću smisliti nešto novo — nasmijano sam odgovorio.
— Pa što joj jednostavno ne kažeš da nećeš? — upitala je.
— To bi bilo uistinu najbolje, ali iskreno, malo me strah. Danas je bila u mojoj kancelariji dok nisam bio na poslu i uzela mi je jedan papir koji mi je od velike važnosti. Ne vjerujem da sam ga zaboravio. Kasnije, kada sam bio na rubu živaca jer ga ne nađem, došla je upravo s tim papirom u rukama i podbola me kako sam joj ukrao putovanje. Na žalost, ne smijem reći zašto sam to učinio. Rekao sam da ću se odužiti, misleći da će odustati, a ona ko iz topa:
— Vodiš me na večeru.
— Pomozi mi kako da se izvučem, jer realno, ti si suučesnik — nasmijano sam joj rekao.
— Smislit ćemo nešto — ohrabrila me.
— Ni ne sumnjam. Nego, evo mene pred pubom. Idem popiti pivo i razgovarati s konobarom da vidim je li on cinkao.
Ušao sam u pub. To je onaj stariji tip, više kao irski pub. Tiho svira Dropkick Murphys. Sve je puno duhanskog dima, a ja, nepušač, odmah počinjem kašljati. Užas kako smrdi.
Dolazim do konobara i naručujem Ožujsko te ga molim da mi donese van, jer ovdje ne mogu disati, a i usmrdit ću se.
Sjeo sam vani tako da imam pogled na obližnje zgrade.
Često tako sjednem i rješavam križaljku. Opušta me to — bar na kratko da se maknem od elektronike.
Konobar donosi točeno pivo, a krigla od hladnoće se sva zarosila. Jako mi je lijepo vidjeti taj žućkasti eliksir s prstom pjene na vrhu i orošenom kriglom. Kao neko umjetničko djelo koje mi je umjetnik donio nakon napornog dana — da povratim energiju i istovremeno mi pomogne da lakše zaspim kada dođem kući.
— Oprosti, sjećaš li se da smo se sreli u Osijeku? — onako usputno upitam konobara.
— Naravno — odgovorio je i dodao — bili ste s onom prekrasnom crnkom. Je li vam to žena, djevojka?
— Djevojka mi je — odgovorio sam — a jesi li možda nekome rekao da si mene vidio s njom?
— Ne, a i zašto bih? Ja ne znam kome bih rekao i zašto.
— Ma i da jesi, nije problem. Možda sam ja malo sada bezobrazan, ali s posla su mi nekako dobacivali — znam da znaju, ali ne i od koga su saznali. Ja sve volim znati — nasmijano sam mu rekao.
— Ne, gospodine, nisam ja — odgovorio mi je, ali pogledom kao da gleda u luđaka.
Sutradan me nazvala Marija, sva sretna i uzbuđena.
— Pogodi što je novo! — rekla je.
— Da pogađam — dobila si još jednu bocu onoga finog vina — nasmijano sam joj rekao.
— Ne, ludo, bolje je od tog vina — ostavila me u nedoumici.
— To bi moglo značiti samo jedno — rekao sam kada sam malo razmislio. — Bolje od pedeset godina starog vina je tridesetogodišnja crnokosa — zaključio sam.
— Kada dolaziš? — upitao sam.
— U subotu. Dolazim s kolegicom, pa ćemo na kavu dok ona ne ode na sastanak, a onda sam samo tvoja.
— Već si ti moja — nasmijano sam joj rekao — naravno, vidimo se.
— Zar ne radiš? — upitao sam zbunjeno.
— Ma uzela sam godišnji i ostaje mi još četiri dana, a u subotu ćemo otići u turističku agenciju da se raspitamo za putovanje u Veneciju i Rim, ako se sjećaš da sam ti to pričala.
— Da, naravno da se sjećam. Bit će vam tamo super. Obavezno ćeš mi neke fotke napraviti i poslati — konstatirao sam.
— Naravno da hoću — odgovorila je.
— Želiš li na ručak ili večeru?
— Može — odgovorila je i nastavila — mjesto neka bude po tvom izboru. Iznenadi me!
— Kao da mi čitaš misli. Baš sam te to htio upitati. Ako je tako, onda idemo u jedan manji... ma vidjet ćeš, nećeš požaliti. Vidimo se!
Nazvao sam mamu, sav ushićen.
— Bok, mama, kako si mi danas? — upitao sam.
— Dobro sam — opet je rekla nekako čudno.
— Mama, je li sve u redu? — zabrinuto sam upitao.
— Jest — odgovorila je kratko.
— Mama, je li uistinu sve OK? — ponovno sam upitao.
— Jest, jest, ne sekiraj se — sada je odgovorila malo prirodnije, ali i dalje kao da nije u potpunosti iskrena.
— Gle, mama, mislio sam doći za vikend, ali dolazi Marija. Moram te upoznati s njom. Dogovorili smo se da se nađemo — molim te, nemoj se ljutiti. Baš mi je stalo do nje, a ne vidimo se često, tako da je ovo za nas kao da smo na lutriji dobili — sretno sam objašnjavao mami.
— Ma razumijem te u potpunosti, idi s njom i pozdravi je — rekla je, a iza nje tata je dobacio nasmijano:
— I ja je pozdravljam.
— Hvala, prenijet ću joj pozdrave — rekao sam.
Subota je. Od jutra sam sav nekako nervozan, ali pozitivno nervozan. Nemam mira — s jedne stolice na drugu. Sada mi je žao što nisam išao raditi. Mislim da sam trebao. Brže bi mi prošao dan, a opet, pitanje je bih li se stigao pripremiti, pošto se nismo dogovorili za vrijeme. Ona nije znala kada će doći, a još mora s kolegicom na kavu, pa poslije kave u turističku.
Podne je. Ja sam spreman. Sjedim za računalom u boksericama i majici, napet i spreman da svake sekunde skočim u traperice. Popio sam već tri kave — ako popijem još jednu, morat ću kod kardiologa — zamišljeno se šalim na vlastiti račun, a ne znam što da radim.
Prošlo je petnaest sati. Poludio ću. Da se odem prošetati, razmišljam. Ma, bolje ne, jer ako me nazove, dok dođem do auta pa do nje, izgubiti ću puno vremena. Zagreb je ionako postao gradilište pa mi do trgovine, do koje mi je prije trebalo dvadeset i pet minuta pješke, autom dođem za četrdeset.
Pričekat ću još malo, pa ću razmisliti.
Čekajući, pao sam u san. Sanjam — imam nekakvu moru. Rat je i padaju bombe. Jedna je pala baš na moju kuću u Sesvetama. U snu mi je bilo jako žao kuće, a probudilo me zvono mobitela.
Još u bunilu, ne znam jesam li budan ili spavam, ili negdje na pola puta — javljam se uplašeno.
— Halo, Purgeraša, ja sam gotova. Za koliko možeš doći po mene? — upitala je, vješto pokazujući oscilacijama u glasu da je nestrpljiva.
— Pa ja, ja ne znam tko je to, di... — govorio sam nepovezano dok sam se vraćao u, rekao bih, svjesno stanje.
— Što ti je? Jesi li dobro? — upitala je.
Ja sam već u potpunosti bistar, svjestan da sam sanjao.
— Ma dobro sam, probudila si me.
— Oprosti — rekla je.
— Ma i bolje da si me probudila — užasan sam san imao — rekao sam joj glasom koji je bio i tješeći i pomalo izbezumljen od sna.
— Dobro je.
— Gdje si točno? — upitao sam.
— Ja sam ti kod katedrale negdje, poslat ću ti lokaciju na WhatsApp.
— Može, odlično. Ja sam tamo za dvadesetak minuta, a kakva je gužva, možda i za sat.
— Šališ se — upitala je.
— Na žalost, ne.
— OK, čekam te... — osjećalo se u glasu da joj nije svejedno i da je tužna.
Uskočio sam u traperice i odjurio do auta.
Trebalo mi je dobrih trideset i pet minuta da se provučem kroz gužvu, blokadu, zatvorenu cestu zbog radova kojih naravno nema. Psovao sam i radove i gradonačelnika — ma svi su mi bili krivi što već nisam s Marijom. A kada smo se napokon vidjeli, osjećao sam se kao u kazalištu.
Svi te gledaju dok reflektori prate svaki tvoj korak.
Kada me je vidjela, nasmijala se, raširila ruke i onako čudno gibajući se — kao da avion u zraku izvodi piruetu — krenula prema meni. Baš je slatka, pomislio sam.
Nismo se ni pozdravili, samo smo se jako zagrlili i poljubili. Bilo je to jasnije od svake riječi. Bilo je to rečeno bez izmotavanja, zamuckivanja... bilo je to rečeno onako kako ljubav govori.
A kada smo završili, rekla mi je:
— Jako fino mirišeš, sviđa mi se — koji je to parfem? — upitala je.
— To je moj najdraži, koji sam zadnji put zaboravio ponijeti sa sobom u Osijek. To je Gissada Ambassador.
— Odličan je — rekla je, mirišeći mi vrat još sigurno dvadeset i koju sekundu, te dodala da se od sada svaki put namirišem njime.
To poslijepodne i noć proveli smo zajedno. Pričala mi je kako je sretna što je došla i što smo se vidjeli, kako sam joj nedostajao.
— A kako je prošao razgovor u turističkoj? Jeste li uspjele što saznati?
— Jesmo — idemo za mjesec dana. Na žalost, imam samo četiri dana godišnjeg, tako da moramo uzeti kraću verziju, a to je samo Venecija i Rim. A mogle smo do Milana i na još neka mjesta — nisam ni slušala dalje kada sam već znala da nema ništa od toga. Baš sam sretna. Toliko godina ovo planiramo i sada napokon san postaje stvarnost. Jedva čekam — rekla mi je.
— Neka, i trebaš — drago mi je zbog tebe.
— E, a tko je Sneki? — upitala je.
— Zbunjeno sam joj odgovorio: kakva Sneki?
— Pa Snježana, tvoja kolegica s posla. Je li to ona s kojom moraš na večeru? — podbola me.
— Da, a kako ti znaš za nju? Ništa ne razumijem — rekao sam.
Nasmijala se, pa nastavila.
— Bila sam s kolegicom na kavi. Na istoj toj kavi bila je i ona. Kada smo se upoznale, kroz priču smo shvatile da ona radi s tobom i da smo ti i ja zajedno.
Ona ti je neka dalja sestrična od moje prijateljice. Čula sam za nju, ali onako površno, kroz priče. I kaže ti ona meni:
Znaš, znala sam ja da se on našao s nekom djevojkom u Osijeku, ali sam odlučila da mu pijem krv samo zato što mi je uzeo putovanje — a i baš mi je bilo slatko gledati kako izmišlja opravdanja da ne ide na večeru sa mnom.
— Dobra ti je ova — nasmijano sam joj rekao.
— Znači ona je prosula priču po firmi? — Zastao sam par sekundi, pokušavajući složiti cijelu ovu sliku od milijun puzzli, a onda pokušao zaključiti: — A opet, nema mi to smisla da mi nije nabila na nos. Čudno.
Sutradan smo se pozdravili i ona je otišla s prijateljicom put Osijeka.
Bila je večer kada sam se vratio kući. Legao sam na krevet koji je još uvijek mirisao na njezin parfem Burberry. Legao sam tako na leđa, gledao u strop i ni o čemu nisam mislio osim o provedenoj noći s Marijom, koja mi je već sada nedostajala. S tim istim osjećajem utonuo sam u duboki san.
Sutradan ujutro, trgao sam se iz sna, pogledao na sat i shvatio da već kasnim na posao. Skočio sam iz kreveta, obukao se na brzinu i krenuo. Na putu sam stao u jednu pekaru u kojoj mi je mama voljela kupovati buhtlu s čokoladom. Mada sam se žurio, odlučio sam stati — pa to mi je samo minuta-dvije, mislio sam — a i što je minuta kad već kasnim dvadeset.
Vozeći se, s vremena na vrijeme odgrizao sam komad buhtle koja je bila fina, ali ne onakva kakvu ja pamtim. Vruća, u štanicli, kako mi ju mama daje — a potom me poljubi u obraz i pomazi po glavi. Možda i nije do buhtle, već do mame.
Skoro sam zaboravio — moram ovaj vikend do njih. Otići ću u subotu ujutro, tako da ću poslijepodne imati vremena otići do prijatelja gledati neki nogomet.
— Halo, tko je? — javio se duboki glas, malo hrapav od cigareta — moga tate.
— Bok, tata, ja sam.
— O, sine, kako si? — upitao je.
— Dobro sam, tata. U subotu prijepodne sam slobodan, pa ako imate vremena, došao bih malo.
— Naravno, napravit će mama ručak — rekao je tata, dok je mama iz pozadine dobacila: — I makovnjaču!
— Odlično, vidimo se oko devet-deset sati.
Onoga puta kada sam išao kod njih na ispričavanje, radova je bilo na pruzi pa je vlak vozio skoro pola sata. Inače mu treba petnaestak minuta. Nadam se da ću autom stići za četrdeset i pet minuta.
Čim sam krenuo, nazvao sam Mariju.
— Bok, Marija, kako si? Što radiš? — odmah sam je napao pitanjima.
— Evo, još se nisam izvukla iz kreveta.
— Lako tako. Evo, ja idem do roditelja, pa reko da čujem kako si, što se radi.
— Ma, evo, sada kani da se dignem i klasika — tuširanje, pa s kolegicom na kavu.
— I ja bih s vama, i to u Bijelu lađu. Tamo mi je interijer i hrana vrhunski. Uživam tamo.
— A, ne, tamo danas ne idemo. Idemo na Trg Ante Starčevića, pa ćemo negdje u blizini na kavu, vjerojatno u Županijsku.
— Neka, pozdravi mi oca Domovine — zamolio sam je.
— Naravno da ću — obećala je.
— Evo mene u ulici, pa se čujemo. A ako Bog da, sljedeći vikend se vidimo.
— Bok, pusa!
Uh, što ne volim ovako uske prilaze. Svaki put ciljam taj most i svaki put si mislim da ću sletjeti u šanac, a kad izađem iz auta, vidim da s obje strane imam metar do ruba.
Pozvonio sam na zvono, jer su vrata bila zaključana, što je pomalo neuobičajeno.
Otvara mi mama vrata s nekakvim isforsiranim osmijehom i bez riječi me samo grli i ljubi.
Moram priznati da mi je godilo, ali u isto vrijeme bilo je čudno. Došao je i tata i napravio jednu gestu koju prije nije činio — zagrlio me i rukom privukao k sebi te me poljubio u glavu.
— Što je vama? Čime sam ja ovo zaslužio? — pitao sam.
— Uđi, sine — majka je rekla, ne komentirajući moje pitanje.
Ušli smo u dnevni boravak u kojem me na stolu čekala makovnjača narezana toliko precizno kao da nije ljudskom rukom rezana. Naravno, odmah sam uzeo komad i halapljivo ga strpao u usta. Ni progutao nisam, a već grabim novi komad. Ne mogu odoljeti. Mama i tata su sjeli do mene.
Mama je samo počela plakati.
— Sine, moramo ti nešto reći — rekao mi je tata drhtavim glasom, kao da će se sada rasplakati.
— Što? Što je bilo? Recite mi odmah. Što se dogodilo? — sada sam se već i ja zabrinuo i uznemirio.
Mama je tiho i tužno započela priču.
— Sine, sjećam se kada si bio mali, moj mali anđeo. Uvijek si se igrao negdje blizu mene. Sjećam se i kako si bio sretan kada sam se vraćala iz pekare, jer si znao da ti nosim najfiniju buhtlu s čokoladom. Voljela sam se igrati s tobom...
— Oprostite mi još jednom za ono ponašanje, ako ima veze s time — prekinuo sam je.
— Nema veze s time, iskreno, kao da se nije ni dogodilo. Nego, voljela sam se igrati s tobom. I sada kada se vidimo, volim te naše razgovore. Uvijek si bio iskren prema meni — kao onoga dana kada smo se pomirili pa si mi pričao kako si razmišljao o samoubojstvu. Drago mi je da ga nisi počinio, jer ja te sada više ne bih mogla zagrliti.
Uvijek si bio iskren, pa bi bilo korektno od mene da i ja takva budem.
Bila sam prije dva tjedna kod doktora.
— Što je bilo, mama? Reci mi brže. Što se dogodilo? — počele su mi se cakliti oči od suza.
— Kod doktora sam otišla zbog nesnosnih bolova u leđima koje sam dobila nakon čupanja trave u vrtu. Mislila sam da je neki išijas ili nešto slično i da će mi dati injekciju, jer uistinu sam dugo bila sagnuta. Međutim, nakon MRI-a doktor mi je rekao kako imam karcinom. U biti, više njih — puno više.
— O, mama, mamice moja! — Kleknuo sam pred nju, zagrlio joj noge, a glavu stavio u krilo. — Mamice moja, volim te, volim te najviše na svijetu. Suze su mi tekle kao da se natječu iz kojeg će oka više pasti na pod.
Tata se spustio do mene, zagrlio me i rekao mi:
— Sine, svima nam je teško — mami najviše. Poslušaj što će ti reći.
— Mama, nije bitno gdje ni koliko košta — samo reci i idemo tamo. U New York, na mjesec — pa i tamo ću te odvesti — govorio sam kroz suze, svakim izgovorenim slovom hvatajući zrak. Svijet mi se rušio. Svi oni dani koje sam proveo bez mame boljeli su me kao oštri koplji — sve, svaka sekunda prolazila mi je glavom.
Mama je samo nastavila priču.
— Sine, nema tog lijeka koji me može spasiti. Imam desetak metastaza svuda po kralježnici i kostima. Doktor mi je dao maksimalno šest mjeseci te mi propisao Valium. Isto tako rekao je kako će bolovi kroz dva-tri mjeseca biti puno jači, a onda će mi dolaziti kući davati injekcije.
Kao da je nisam čuo — samo sam je grlio, ljubio i plakao.
— Mama, mora biti načina, mora... mama, idemo kod drugog doktora.
— Nema mi spasa, sine. Tata i ja smo svjesni toga i želimo da još ovo malo života proživim što ljepše moguće.
— Naravno, mamice, i ja to želim, ali ne mogu — neću se nikada s time pomiriti.
— Smiri se, sine — tako samo otežavaš sebi i meni. Odrastao si.
Voliš li Mariju? — upitala je.
— Volim, mama. Nju mi je samo Bog mogao dovesti, samo nas je On mogao spojiti — odgovorio sam joj kroz suze, hvatajući zrak.
— Drago mi je to čuti, baš sam sretna zbog tebe.
Voljela bih da je upoznam.
— Hoćeš, mama — obećavam.
— Mama, zašto me nisi nazvala prije? Onda kada si saznala?
— Pokušala sam, no bio si nedostupan. Čak sam nazvala u firmu i objasnila nekom tvom kolegi kako mi se ne možeš javiti jer si vjerojatno s djevojkom, te ih zamolila da me odmah nazovu ako se čuju s tobom.
— Nisu me nazvali. Eh, da nisam tada ugasio mobitel... opet sam kriv — počeo sam plakati, grizla me savjest.
Mama me smiruje.
— Nisi mogao znati, a tada si bio sretan. A kada si ti sretan, i ja sam. — Sagnula se i poljubila me u glavu. — Digni se sada, velik si, i idemo ručati.
— Može, mama — idem samo do WC-a oprati ruke.
— Hajde, sine, hajde.
Na WC-u sam odmah izvadio mobitel iz džepa i nazvao Mariju.
— Halo, Purgeraša — javila se.
Ja sam samo plakao.
— Oprosti, ali morao sam te nazvati.
— Što se dogodilo? — upitala je uplašeno.
— Mama, moja mama... mama ima karcinom. Doktori joj daju još šest mjeseci. Opet sam počeo plakati, jače i jače.
Čujem tatu kako s kraja hodnika viče:
— Sine, požuri malo, da se pomolimo i ručamo.
— Evo me, stižem — rekao sam mu kroz suze, hvatajući zrak.
— Baš mi je jako žao — rekla je Marija i nastavila — ja sjedam u prvi bus ili vlak i dolazim.
— Kako ćeš? A posao? — upitao sam.
— Imam ona četiri dana pa ću uzeti godišnji — rekla je.
— Nemoj, kako ćeš onda u Veneciju? — upitao sam instinktivno.
— Venecije će biti, ali za sada će morati malo pričekati.
Vidimo se — ja se javim kada saznam koji prijevoz ima — i dolazim. Pozdravi tatu, a mamu izljubi i za mene... Volim te! — rekla mi je te prekinula.
Rekao sam joj i ja tebe — ali ona je već prekinula vezu.
Vratio sam se u dnevni boravak, a mama i tata su već sjedili za stolom. Sjeo sam i ja, a tata je rekao:
— Uhvatimo se svi za ruke.
Nakon što sam uhvatio maminu ruku, oči su se ponovno zacaklile i suza mi je onako sasvim tiho skliznula niz obraz, a tata je počeo:
Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.
— Izbavi nas, Gospode, od svih zala. Amen — mama je dodala.
Iskreno, u početku sam šutio, no od dijela budi volja Tvoja počeo sam moliti, postupno govoreći sve glasnije.
Upitao sam ih:
— Niste prije toliko molili. Uvijek sam vas htio pitati što se dogodilo da ste počeli toliko moliti. Znam da ste pričali da ste u početku molili da se vratim, a kasnije samo molili da mi se ništa ne dogodi.
— Jedino nas Bog tada nije napustio — On, tuga i kap nade.
Kada si se vratio, ljubljeni moj sine, Bog nam je maknuo tugu s ramena i ispunio nadanja. Sada se molimo još više jer Mu zahvaljujemo na tebi, a iskreno — i da oboje dođemo u Raj, kako bismo tamo nastavili što smo započeli na zemlji. — Rekla mi je to sa suzom u oku, ali ne onom tužnom kao da se rastaje, nego — pokušat ću to grubo objasniti — kao da će joj teško pasti čekanje tate, a opet nije željela da on to vidi.
— Bit ćete, ja se iskreno nadam — konstatirao sam.
— Dosta priče, grabite si juhu — rekao je tata dok je vilicom probirao po povrću i mesu koje je stavljao u tanjur i gnječio ih.
Ja sam to gledao, jer mi je ličilo na dječju kašicu, ali on je tako volio — mislio sam sa smiješkom.
— Mama, piletinu si odlično napravila. Jeo sam u toliko restorana, ali ni u jednom nije bilo kao što ti praviš — hvalio sam je.
— Hajde, ne lupaj — sramežljivo je rekla.
— Ma stvarno. Oni prave za veliki broj ljudi i moraju to napraviti tako da se svima sviđa, iako sam poprilično siguran da bi im se ova tvoja puno više sviđala.
Nakon ručka mama je na stol donijela mađarice. Meni jedan od boljih kolača. To je onaj s redom kora pa redom čokoladne kreme i tako sedam puta — bar tako mama pravi. Na vrhu glazura od čokolade koja se sjaji kao najnovija crna boja na autu. Pravo remek-djelo. O okusu da i ne govorim, jer to je neopisivo.
Naravno, nije zaboravila uljepšati mi život i odmah uz mađaricu, bliže meni, staviti pun tanjur makovnjače.
— Mama, pa ti ćeš me udebljati — rekao sam joj neodlučno, držeći prst iznad kolača.
— Nek si ti meni samo živ i zdrav — voli te mama.
Sjedili smo i pričali. Smijali smo se i plakali. Prolazili smo kroz prošlost, ali i dane nakon što su mi oprostili. Dio dok nismo bili zajedno smo svi preskakali. Oko devetnaest sati mama je rekla da je jako umorna i da ide leći, a da tata i ja ostanemo.
Tata je rekao da ide leći s mamom, a ja sam se uputio kući.
Gradska gužva se smanjila, pa mi je do kuće trebalo puno manje vremena. Dok sam vozio, suze su mi tekle niz lice.
Moja mama, moja mama. Zašto, Bože, zašto? Znam da sam zeznuo i krenuo krivim putem, ali ona nije kriva. Toliko toga bismo mogli još proći zajedno.
— Bok! Oko dvadeset i jednog sam u Zagrebu — nazvala me Marija i rekla dok sam se vozio kući, a suza je suzu pratila u stopu.
Ja sam već zaboravio da mi je rekla da će doći — mislio sam samo na mamu.
U dvadeset i jedan sat otišao sam pred nju. Kada je sišla s vlaka, u ruci je imala jednu sasvim malu torbu. Prišla mi je i zagrlila me, a ja sam opet puknuo. Suze su tekle — nisam mogao odglumiti muškarčinu, nisam mogao.
Plakao sam u njezinom zagrljaju, a ona me samo tješila. Bio joj je poznat taj osjećaj, znala je kroz što prolazim.
Sabrao sam se i krenuli smo u stan. Do stana smo se vozili bez riječi, no kada smo ušli, ona je započela priču.
— Znam da ti je teško i sama sam to prošla.
— Jako mi je teško prihvatiti da je više neće biti ovdje za šest mjeseci. Teško mi je prihvatiti da mi se nikada više neće javiti na telefon ili otvoriti vrata. Zajebao sam kada sam bio mlad i svi ti dani, godine — fale mi.
— Potpuno te razumijem, ali vrijeme se ne može vratiti — rekla je, pa nastavila — potrudi se da vrijeme koje je pred vama provedete što ljepše. Sada neka ti ja i posao nismo na tom putu.
— Ti mi nikada ni nisi na putu — ti si uz mene.
— Naravno da jesam i bit ću uvijek — tješila me. — Sada idemo leći da se naspavamo, pa ujutro, ukoliko želiš, možemo do nje.
— Naravno — odgovorio sam.
Sutradan, rano ujutro, otišli smo do mojih. Pozvonio sam na ono staro zvono, a vrata mi je otvorila mama. Na vratima je zastala, odmjerila Mariju i glasno rekla:
— Pa, djevojko, ti si prekrasna! Sada mi je potpuno jasno zašto moj sin toliko priča o tebi — uđi!
Marija joj je prišla, pružila ruku, nasmijana, i dodala:
— Isto tako, Marko i o vama priča. Moja mama ovo, moja mama ono — rekla je Marija, smiješeći se. — Nadam se da ću probati vašu makovnjaču — dodala je. — Niste ni svjesni kako je to ići s njim u pekaru. Kupi makovnjaču i svaku koju pojede prokomentira: "Nije kao mamina." — nasmijano je rekla, a i mama se ponosno nasmijala.
— Uđite. Baš ste me šokirali, a ti mali — sram te bilo što mi nisi ništa rekao. Ovako neuredna dočekujem Mariju.
— Zaboravio sam ti reći. Jučer kada sam išao oprati ruke, nazvao sam je i ona je odlučila doći. Nisam ni znao koliko će joj biti drago upoznati moje roditelje, tako da je odmah dojurila i nestrpljivo čeka još od jučer.
— Rekao je da me želite upoznati, a ja sam imala par dana slobodno, pa zašto ne — i vidjet ću vašeg sina — zagrlila me i poljubila.
Mama je samo gledala i sretno se smijala.
Taj dan o bolesti se nije pričalo. Marija je pričala neke naše zgode koje su mamu nasmijale do suza. Pričala joj je kako svaki put kada dođem u Osijek, davim da navečer idemo na pješački most gledati u Dravu.
— Takav je. Što mu se sviđa, nikada mu ne dosadi — nasmijano je dodala mama. Obrazi su joj se zarumenili od sreće, djelomično aludirajući na vezu Marije i mene.
— Mama, ti si zadnji put u Osijeku bila dok još nije bio uređen most. Sada je tamo prekrasno. Kada je Drava mirna, zrcali svjetla koja se nalaze ispod mosta. Svjetla su raznih boja, pa Drava izgleda kao da je netko rasuo uljane boje po površini. Imam negdje sliku, pokazat ću ti — ali ni to nije sve. Za razliku od Zagreba, tamo je sasvim tiho i mirno. Razmišljali smo da iznajmimo veći stan pa da se preselim u Osijek — ubacio sam u razgovor i dodao — No mislim da ćemo to odgoditi — rekao sam, dok mi je opet suza zastala u oku.
— Sine, rekli smo bez toga — pa nije kraj svijeta — rekla je mama kada je primijetila da sam na rubu plača, kao da ona mene tješi.
Marija je gledala sa strane. Vidio sam da joj je i njoj žao mame. S vremena na vrijeme okretala je glavu prema prozoru, kao da pokušava gledati trošnu kuću preko puta.
— Mama ti je jedna prekrasna žena. Baš mi se sviđa. Nisam se osjećala kao stranac — i to mi je prekrasno — rekla je Marija sretno, kada smo se vraćali kući vlakom.
— Takva je — ili te prihvati odmah ili nikada — počeo sam plakati na samu pomisao da je uskoro više neće biti među nama.
— Nemoj plakati. Ni svjestan nisi koliko si sretan. Ja nisam imala tu sreću provesti tolike godine s roditeljima. Pretoči ove posljednje dane u prekrasne uspomene — pokušala me utješiti.
Sljedeća dva dana proveli smo s mojima — šetajući Jarunom, odlazeći u restorane, u Crkvu.
Mama je bila nasmijana i sretna. Marija i mama su znale dugo same razgovarati. Često sam pitao Mariju o čemu toliko pričaju, a ona se samo nasmijala i rekla: Ženske priče — svejedno to ne bi shvatio niti te to, vjeruj mi, zanima.
Prihvatio sam taj odgovor, jer mi je mamina sreća bila na prvom mjestu.
Posljednji Marijin dan u Zagrebu otišli smo na kavu u onaj pub u koji zalazim. Do nas je došao konobar i upitao što želimo popiti te dodao:
— Vas dvoje malo ovdje, malo tamo — rekao je šaleći se — jeste li odgonetnuli zagonetku?
— Kakvu zagonetku? — upitao sam.
— Pa tko vas je ocinkao da ste bili s ovom gospođom u Osijeku.
— Ah, to. Nisam — iako i dalje sumnjam na tebe — rekao sam mu dok smo se nas troje smijali, a tata i mama su samo gledali zbunjeno.
— Izvolite, gospođo — baš kako ste naručili: produžena kava s malo hladnog mlijeka i dva deci mineralne. Za vas, gospodine, Coca-Cola, a vama, golupčići — oslobodio se konobar, ali nisam mu zamjerio — dvije male Ožujska.
— Dajte mi odmah da platim — rekao sam.
— Ovaj put na moj račun, gospodine.
— Doći ćemo ovdje još češće — zahvalio sam mu se i usput se malo našalio.
— Neka, neka — ovdje ste uvijek dobrodošli — izvukao se.
Poslijepodne se bližilo, a s njim i vrijeme kada Marija mora na vlak.
Kako ne bih gubio vrijeme i kako Marija ne bi dugo čekala dok ih ja odvezem kući pa se vratim, odlučili smo da je svi otpratimo na vlak. Marija je snažno zagrlila moju mamu i rekla joj:
— Vidimo se, gospođo!
— Nisam gospođa — slobodno me zovi Dragica.
— Hoću, Dragice — ime vam baš pristaje — dodala je.
Odvezao sam roditelje kući, no ovaj put, za razliku od prethodnih, ostao sam prespavati, a pričali smo duboko u noć.
Išao sam za Osijek skoro svaki tjedan, a vikendom je ponekad i Marija dolazila u Zagreb. Cijele dane provodili smo s mojima. Mama i Marija su se baš sprijateljile. Žao mi je što ih nisam ranije upoznao.
— Dragice, kada ćete nam ponovno praviti onu vašu finu makovnjaču koju sam probala na našem upoznavanju? — upitala je Marija.
— Pa mogla bih i sutra — odgovorila je mama.
No sutradan, kada smo došli na ručak, otvorio je tata i rekao kako mama nije dobro. Odmah smo brzim korakom otišli kod nje u sobu — a ona je bila pod utjecajem lijekova.
Doktori su bili ujutro i dali joj morfij.
— Vrištala je, sine, od bolova — šapnuo je tata.
— Mama, kako si? — upitao sam.
— Sada sam dobro, više me ništa ne boli — odgovorila je.
Pokreti su joj bili usporeni. Isto tako i govor.
Poslijepodne je malo došla k sebi, no još ne onako kakvu je poznajemo, pa smo se opet šetali, družili, a mama nas je tješila.
Mama, koju bi mi morali tješiti — ona je tješila nas.
Prošao je još jedan vikend. Baš kao i prethodnih, svi zajedno otpratili smo Mariju na vlak. Kako je vlak kretao, Marija se nagnula kroz prozor, mahala nam i slala poljupce — ljubeći dlan i bacajući ih na nas.
Mama ju je tako gledala sa smiješkom i ljubavlju, kao da joj je kći. Siguran sam da je bila u jakim bolovima, koje je vješto skrivala od nas.
— Tata je samo rekao: — Hajdemo kući, ovo je previše za mamu.
— Da, mogli bismo — dobacila je mama.
U srijedu me nazvao tata.
— Mamino stanje se pogoršalo i odvezli su je u bolnicu — rekao je.
Ostavio sam sav posao, sjeo u auto i odjurio u bolnicu.
Kada sam došao, mama je spavala. Doktori su rekli da su joj morali dati dvostruku dozu morfija i da možemo svakog trena očekivati da nas napusti.
Tata je počeo plakati kao nikada prije. Ja sam zbunjen, očajan, tužan — samo stajao i gledao ga. Ni riječi, ni suze — samo tjeskoba, tuga i šok.
Stajao sam tako možda dvije minute, a onda sam se vratio u stvarni svijet, sjeo pored tate i zagrlio ga. Suze su nam tekle.
Nazvao sam Mariju, a ona je odmah, čim je čula u kakvom je mama stanju, po prvi put otkako se poznajemo, nazvala prijateljicu i zamolila je da je odveze u Zagreb. Naravno, prijateljica je odmah pristala, jer je znala da je hitno čim Marija traži da je vozi autom.
Marija je bila u Zagrebu za tri i pol sata. Plačući, prišla mi je i samo me zagrlila, a onda je prišla i mome tati. Sjela je pored njega i zagrlila ga. On je samo plakao, nagnuvši glavu na njezino rame, i ponavljao:
— Dragice, moja Dragice. Bože, ne daj da umre, molim Te. Što ću ja bez nje?
Nakon tri sata provedenih nedaleko od sobe, začuli smo krikove iz mamine sobe. Odmah smo potrčali k njoj. Morfij je popustio, a mama je bila u strašnim bolovima. Vrištala je toliko jako da u sobi nije bilo za izdržati. Gledam je i plačem — plačem jer mi je jako teško gledati je u ovakvom stanju. Još gore od toga jest što joj nitko od nas ne može pomoći. Po prvi put sam poželio da joj Bog olakša bolove. Ponavljao sam u sebi: Uzmi je, Bože, ne daj da se ovako pati.
A onda čudo. Bolovi su se odjednom smanjili, mama se nasmijala i rekla: Dođite da vas zagrlim. Svi smo prišli krevetu i zajedno se zagrlili — a mama, mama je samo otišla, nasmijana i bez bolova.
Plakali smo nad njom i plakali.
Doktor je došao i stetoskopom provjerio kuca li srce, a onda konstatirao:
— Gotovo je. Vaša mama se više ne pati. Primite moju najiskrenijer sućut.
Znam da vam je jako teško, no molim vas da netko dođe — morate nam potpisati dokumente.
Pustio sam mamu i rekao: — Ja ću.
Teško mi je bilo, ali ostavio sam tatu da se oprosti. Marija je to shvatila bez da sam rekao ni riječ te krenula za mnom.
Težak mi je dan. Teško to sve mogu shvatiti i prihvatiti. Znam, moram se sabrati, ali ne ide. Potraje koju minutu, a onda opet navala tuge i suza. Gotovo cijelu noć nisam spavao, a ujutro sam morao organizirati sprovod. Mama je voljela minimalizam, pa ni ja sada neću praviti ništa veliko. Obitelj, prijatelji i svećenik, a poslije do nas na karmine.
Većinu stvari odradila je Marija. Ja nisam mogao. Naručili smo bijeli lijes s ručno izrezbarenim križem, a u podnožju njezino najdraže cvijeće — ljiljani su bili duž rubova.
Ja i dalje — čim bih počeo pričati — slomio bih se. Znam, svi vole svoje majke i mnogi bi rekli da pretjerujem, ali nisu svi majkama pljunuli u lice, okrenuli se i otišli. Vratili se tek nakon nekoliko godina, a majka oprostila kao da se ništa nije dogodilo — kao da su se vratili s ogrebenim koljenima s ulice. Ja jesam i baš zato mi je toliko teško. Zbog te mladenačke gluposti priuštio sam im patnju — mislio sam da govorim u sebi, a zapravo sam pričao naglas.
— Ti si to popravio i ona je umrla sretna u zagrljaju svoga sina — dobacila je Marija, tješeći me.
— Hvala — rekao sam i jako je zagrlio.
Sve smo organizirali. Sprovod je sutra u dvanaest sati.
Ni noćas se nisam naspavao. Tati nije bilo dobro — opet srce, hiperventilacija, hladan znoj. Tata ne plače puno kao ja, no negdje mora pući. U devet sati bili smo u mrtvačnici, jer su nas obavijestili da je u pola deset donose pa bi netko trebao biti tamo.
Marija mi je rekla kako je na sprovod došlo oko pedeset ljudi.
Svećenik iz župe u koju je mama najviše išla i koji ju je dobro poznavao održao je sprovodni obred, a na samom kraju — tik prije spuštanja mame u grob — gospođa, koja je Marijina prijateljica i koja je još noćas krenula za Zagreb, zapjevala je a cappella:
Krist jednom stade na žalu
tražeć' ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječju
O, Bože, zar si pozvao mene?
tvoje usne moje rekoše ime
svoju lađu sada ostavljam žalu
od sad' idem kamo šalješ me Ti
Ja sam siromašan čovjek Ž
moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom
Ti trebaš dlanove moje
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju
Ti i ja krećemo danas
lovit' srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava
Svi smo plakali. Tata je na lijes stavio buket crvenih ruža, ja ljiljane, a Marija samo jednu bijelu ružu. Čvrsto mi je uhvatila ruku i samo smo plakali. Tata je vidno bio loše, ali znao sam da mu moje riječi neće pomoći — morao se isplakati, oprostiti. Samo je tiho prozborio:
— Volim te, Dragice — bacio zemlju iz šake na lijes, ustao i bez riječi gledao. Ne mogu ni zamisliti što mu se vrtilo u glavi. Mislim da je iznutra vrištao. Došao sam do njega i jako ga zagrlio. Isto je učinila Marija.
O karminama nemam što puno pričati — karmine ko karmine, nitko ih ne voli. Kada su se ljudi razišli, mi smo odmah, slomljeni od tuge i neispavanosti, otišli leći. Tata je zaspao na fotelji dok su još pojedinci sjedili. Samo sam ga pokrio. Svi smo se stišali da ga ne probudimo, jer sna mu je trebalo. Tko zna koliko on nije spavao svih ovih dana, pomažući joj i slušajući zapomaganja.
Cijelu noć Marija i ja spavali smo u zagrljaju.
Ujutro sam se rano digao i spremio svoje stvari.
— Želiš li da ostanemo još koji dan? — upitao sam tatu.
— Ne treba, idite — odgovorio je.
— Volim te, tata, i doći ću što prije budem mogao, no sutra moram na posao. Ne znam ni koji je dan — totalno sam zbunjen i izgubljen. Još i Mariju moram otpratiti na vlak.
— Bok — tužan i izmoren, tiho je rekao tata. — Idite vi samo.
— Vidimo se — rekla je Marija i zagrlila ga, a on ju je po prvi put zagrlio i poljubio u obraz.
— Hvala ti, Marija, puno — tiho joj je rekao.
Od tate smo otišli do mene u stan kako bismo se istuširali i presvukli iz odjeće koja kao da smrdi na smrt. Imali smo još par sati do vlaka, pa sam joj prepričavao zgodovštine s mamom. Znao sam se čak i nasmijati, a onda bih zaplakao — stegnulo bi me u grudima. Što bi se reklo, gutao sam knedle — samo ovo nisu knedle nego knedletine. Znao sam da tih trenutaka više neće biti. Nikada više neću zagrliti svoju mamu.
Kada me tjeskoba popustila, sjetio sam se da su mama i Marija nešto pričale, pa sam je upitao:
— Sjećaš li se kada si mi rekla da ja to ne bih razumio — da su to ženske priče?
— Naravno da se sjećam.
— Imam osjećaj da je taj razgovor imao veze sa mnom.
— Nije — imao je s nama — odgovorila je pa nastavila: — Tvoja mama me pitala volim li te. Odgovorila sam joj da te volim, a ona mi je rekla kako i ti mene voliš i da joj je posljednja želja da budemo sretni i da naša ljubav nikada ne prestane. Ja sam joj rekla da se i ja tome nadam, i onda me uhvatila za dlanove i samo me gledala tim svojim plavim očima.
— I ja se tome nadam — rekao sam Mariji i nastavio: — Kada smo pričali i kada si mi rekla volim te, ja sam tebi rekao, ali nisi mogla čuti jer si prebrzo prekinula vezu.
— Volim te — ponovio sam, a Marija me samo zagrlila i sva sretna počela ljubiti.
Došli smo na kolodvor, a vlak polazi za petnaestak minuta. Marija mi je nekoliko puta ponovila da pazim na tatu — ne izgleda joj dobro. Nije ni meni izgledao dobro.
Mamina smrt pogodila ga je jako — a kako i ne bi, kada su sve što su prošli prošli zajedno. I trnje i svilu.
Marija je sjela u vlak, mahnula mi i otišla za Osijek, a ja sam otišao kući, sjeo u fotelju i pokušavao misli složiti u jednu kutiju te odmoran i fokusiran krenuti nazad na posao. Znao sam da će me mnogi doći izjaviti sućut, ali najmanje mi je trebalo plakanje na poslu — jer to je slabost, a u mome poslu to nije dozvoljeno.
Držao sam se nekako cijeli dan. U ured je došlo oko trideset ljudi i s svakim ista priča:
— Hvala vam puno. Da, otišla je brzo i iznenada. Doktori su predviđali i šest mjeseci, no umrla je nakon tri.
Ovo je za poluditi. Svakim dolaskom kao da su me izbacili iz fokusa. Kao da je svaki od njih u rukama imao koplje kojim me uboo ravno u srce. Sve papire sam na kraju ostavio za sutra, a i gospodin Boris — koji je došao izjaviti mi sućut — rekao je da to ostavim za sutra i da je bolje da se odem naspavati, jer ovakav nisam nikome od koristi, a najmanje sebi.
— Marko, zdravlje na prvom mjestu — rekao je gledajući me ravno u oči, pun razumijevanja i suosjećanja.
Od mamine smrti svaki dan sam se čuo s tatom. Kao da je svaki dan zvučao sve lošije. Jedan dan mi je rekao kako je Hitna bila kod njega kući. Kaže da se jako zadihao kada je došao iz trgovine koja je udaljena od kuće oko sto i pedeset metara. Izmjerili su mu tlak — 200/115.
Čvrsto sam odlučio da ću ga nekako privesti da živi sa mnom.
— Tata, spakiraj se — ideš živjeti kod mene.
Začuđujuće, odmah je pristao, kao da je jedva čekao da to kažem. Mislim da ga je samoća izjedala.
— Ovaj vikend sam u Osijeku, pa čim dođem, selim te.
— Može, bit ću spreman — rekao je tiho i bezvoljno.
Nakon što se preselio, malo je oživio. Znao se ponekad i nasmijati, baš onako od srca.
Kada bi Marija došla k meni, znao se našaliti rekavši joj da njega nema da bi imala što kuhati dva sata.
— O, znam — odgovorila je kroz smijeh.
Sjećam se — 2022. godine gledali smo Svjetsko prvenstvo. Svo troje zauzeli smo svoje pozicije na kauču. Tata je bio skroz lijevo, odmah do stolića na kojem je često držao kavu i sok, ja sam bio desno, a Marija u sredini, nagnuta na mene.
Tata je non-stop vikao:
— Ajde, ljepotane! Modriću, opali je... Mandžo, Mandžo moj lijepi, idemo, idemo... Gooool!
Skakao je na kauču kao dijete. Bilo ga je lijepo gledati. Bila je to ona godina kada su u Hrvatsku donijeli broncu, pobijedivši Maroko.
— Cijeli svijet uprlo oči u jednu malu državu koja broji svega četiri milijuna duša. To možemo samo mi Hrvati — rekao je tata pun ponosa, stojeći, držeći i mašući zastavom.
Odmah sam se sjetio pjesme svoga prijatelja.
— E, moram vam pročitati jednu pjesmu od mog prijatelja — meni je baš dobra i priliči ovakvom slavlju:
Hrvatsku mi spominju / i pitaju kada ću stati / iz grudi mi je čupaju / ja je ne dam niti ću je dati
Stati nikad neću / jer Hrvat biti nije mala stvar / ovdje najbolji su sportaši / najjača vojska / svaki Hrvat ima neki dar
Stati nikada neću / sve dok Bog jutrom me budi / od nje se ne odustaje / i briga me što vas čudi
Neću nikada stati / i za pomoć Boga molim / ipak On nam ju je dao / i baš zato je toliko volim
— Odlično! Pozdravi prijatelja i reci mu da ga čeka cuga od mene — rekao je nasmijan i ponosan.
Jedan dan, dok smo se Marija i ja pokušali probiti kroz gradsku gužvu i prijeći tih osam kilometara za četrdeset minuta, dogovorili smo se da odvedemo tatu u Osijek. Zadnji put bio je u Osijeku osamdesetih — tada se još autom vozilo po sadašnjem Trgu A. Starčevića.
Dogovorili smo se da ćemo ga iznenaditi i da ćemo oboje uzeti cijeli tjedan godišnjeg. Sve smo isplanirali. Vodit ćemo ga u konkatedralu, pa u Tvrđu, prošetat ćemo promenadom i naravno u Bijelu lađu.
Propustiti naravno ne smije ni pješački most — ali ne u svako doba dana. To mora biti kasna večer ili noć, kada se prekrasne boje poput tempere razliju po površini Drave.
Tog dana kiša je rominjala, a ja sam se digao nešto ranije. Tata je ionako budan i ispija crnu kavu bez šećera.
— Tata, jesi li za avanturu? — upitao sam ga, nestrpljivo čekajući odgovor.
— Kakvu avanturu? — zbunjeno me upitao.
— Pa sjednemo u auto i idemo za Osijek.
— Molim? — upitao je.
— Marija i ja smo se dogovorili prije par tjedana. Čekali smo samo da joj odobre godišnji — i avantura počinje. Oduševit ćeš se, jer to nije Osijek kakvoga pamtiš.
— Pa kada ste sve već isplanirali, nije u redu da zbog mene propadnu planovi — odgovorio je sretno.
Tata se spakirao, a ja sam utovario stvari u auto. Tata je ponio stvari kao neka djevojka — dva kofera, ruksak i neku vrećicu. Napravio je deset sendviča kao da ćemo deset sati putovati.
Neka je, samo neka je sretan.
Marija nas je dočekala ispred zgrade. Ogrnula se nekim džemperom. Vani je puhalo pa joj je kosa letjela na sve strane, a ona ju je micala s lica svakih nekoliko sekundi. Tata je prvi izašao i zagrlio je, a Marija mu zaželila dobrodošlicu.
Kada sam otvorio gepek, samo se počela smijati.
— Pa ja toliko stvari ne bih ponijela — nasmijano je dobacila.
— Neću riskirati da mi ovu avanturu pokvari neki komad odjeće koji sam zaboravio ponijeti.
— Neka, neka, i to što kažete — nasmijano je rekla.
— Uđite, idemo liftom sve do četvrtog kata. Skuhala sam ručak.
Kada smo se najeli, tata je pohvalio Mariju kako ukusno i fino kuha, čak je naglasio kako je kuhanje današnjim mladim djevojkama nepoznanica — međutim, Marija je imala jedno iznenađenje.
— Idem samo u kuhinju na minutu — rekla je.
Nismo ništa posumnjali, iako je djelovala nekako brzopleto.
Ulazi u dnevni boravak noseći tanjur.
— Izvolite — makovnjača po receptu teta Dragice. Vjerojatno nije tako fina, no godine su ispred mene, pa ću se valjda usavršiti — rekla je, željno čekajući što ćemo reći kada je probamo.
Tata, čim je izgovorila makovnjača po receptu Dragice, duboko je udahnuo, a oči su pokazivale da se jako teško suzdržava od suza. Kao da je trebala samo sekunda da mu se razliju po obrazima, no razvukao je osmijeh i rekao:
— Moramo to odmah probati. Samo znaš li što će se dogoditi ako su iste kao od Dragice?
— Ne znam, što? — odgovorila je Marija zabrinuto.
— Pa ovaj moj sin će ti krv popiti da mu praviš svako malo.
— Ma to su slatke muke — nasmijala se.
— Mmmm, makovnjača ti je odlična, gotovo kao od Dragice. Rekla ti je i za tajni sastojak? — tata ju je upitao pronicljivo.
— Jest, jest, i bez njega nikada ne bi bile ovakve.
— Sada ste me totalno zbunili. Kakav tajni sastojak? O čemu pričate? — upitivao sam ih.
— Najbitniji tajni sastojak je kap ljubavi — ja sam nakapala više tih kapi, za svaki slučaj.
S tatom smo obišli sve kako smo isplanirali, a on je baš kao i ja — prvi put — bio oduševljen pješačkim mostom i tišinom.
— Ovoga u Zagrebu nema. Ova tišina — to je blago — prokomentirao je.
Nakon četiri dana morali smo nazad za Zagreb. Marija je bila posebno sretna, jer ju je moj tata pohvalio. To joj je jako puno značilo jer se toliko trudila. Potiho mi je u kuhinji priznala da je prije ove ispekla nekih pet makovnjača i da je tek zadnja bila okusom približno ista mamama. Oduševila me.
Sljedećih dana naporno sam radio. Prijepodne sam rješavao papire, a poslijepodne sam imao konferencije, konzultacije i razne sastanke do kasnih sati.
Nazvali su me u ured jednog dana.
— Dobar dan, izvolite.
— Dobar dan, ja sam šef odjela za kardiologiju.
— Recite — udahnuo sam i nisam ispuštao zrak.
— Molimo vas da dođete do bolnice.
— Molim vas da mi kažete o čemu je riječ? — znao sam da je u pitanju tata, ali nisam znao što točno.
— Ne možemo vam reći ništa preko telefona.
Znao sam da je tati loše. Često mu je bilo jako teško i stezalo ga je u prsima.
Sjeo sam u auto i zaputio se u bolnicu, a na ulazu u odjel dočekala me sestra koja me odvela u ured doktora i zamolila da pričekam.
— Želite li možda kavu ili vode? — upitala je gostoljubivo.
— Ne bih ništa, hvala vam — odgovorio sam, još više zabrinut.
Nakon svega minutu ili dvije u ured je ušao doktor, ozbiljan. Pružio mi je ruku i rekao: — Sjednimo malo.
— Gledajte, tati vam je pozlilo, a susjed koji ga je našao u dvorištu kako leži odmah je pozvao Hitnu. Na putu u bolnicu tatu su oživljavali nekoliko puta i svaki put su dobili puls koji je bio jako slab.
— Vi ste svjesni dijagnoza koje je vaš tata imao? — upitao je.
— Jesam — odgovorio sam, sada već nervozno. — Kako mi je tata? — upitao sam, jer nisam shvatio da mi je doktor već rekao nešto što je rekao u prošlom vremenu — "imao je".
— Na žalost, njegovo srce nije izdržalo. Moja iskrena sućut — rekao je doktor.
Prvih nekoliko sekundi samo sam ga gledao, kao da mozak obrađuje podatke, a onda sam zaplakao.
— Želite li ga vidjeti? — pristao sam.
Kada sam ga vidio, tata je imao usne kao da se smije. Izgledao je kao da se raduje — a možda se i radovao susretu s mamom.
Samo sam se nagnuo i poljubio ga u čelo te ga po posljednji put pozdravio.
Bilo mi je teško, ali ne toliko — jer sam jako puno vremena provodio s njim. A i sada se smirio. Znam da se često smijao, ali nije mogao sakriti tugu za mamom. Nikada je nije prežalio.
Nazvao sam Mariju i kada sam joj rekao, rasplakala se. Nekoliko minuta smo zajedno plakali, a onda mi je tužnim glasom rekla da se ide spakirati i da stiže.
Tatu smo pokopali odmah do mame. Došla je samo najbliža rodbina.
Nakon mame više nisam imao toliko suza. Ne kažem da nisam plakao, ali njegovu smrt nekako sam lakše prihvatio. Bolilo me, tuga me jela, ali bilo mi je lakše. Baš kao kada su mami prestali bolovi netom prije nego što je izdahnula, tako i njega više ne boli srce od tuge za mamom. Sada negdje zajedno šeću, nasmijani i sretni, kao kada su bili mladi.
— Putuj brzo i sigurno, tata. Pozdravi mi mamu — poručio sam mu pa bacio zemlju na lijes.
Kao i kod mame, stavio sam mu buket na lijes, a Marija jednu bijelu ružu.
Na nadgrobni kamen stavio sam njihove slike jednu uz drugu, a iznad njih napisao:
Ovdje počivaju u miru Dragica i Ante.
Za Zagreb me više ništa nije vezalo — pa čak ni posao. Šef mi je dao dozvolu da posao radim iz Osijeka, uz uvjet da jednom tjedno dođem do Zagreba.
Iselio sam se u Osijek, a Marija i ja našli smo veći stan kako bih imao jednu prostoriju koja bi mi služila kao ured. Bili smo sretni što smo, nakon svih tih putovanja i naše ljubavi na relaciji Osijek — Zagreb, napokon zajedno i što se svaki dan budimo u zagrljaju.
— Ima li što ljepše od ovoga? — znao sam se često upitati...