Poglavlje III
Poglavlje III
Još opijen dojmovima i prožet emocijama jučerašnjeg druženja s roditeljima, dok sam slagao misli u cjelinu, zazvonio mi je telefon. Na ekranu se pojavio nepoznati broj. Razmišljao sam trebam li se uopće javiti. Naravno, radoznalost mi nije dopustila da samo okrenem glavu; duboko sam udahnuo i javio se.
S druge strane začuo se ugodan, ali i poznat glas.
— Bok! Kako si, mladiću? — govorio mi je, dok sam ja zbunjeno šutio.
— Znaš li ti uopće tko sam ja? — upita me.
— Iskreno, ne znam — odgovorio sam, i dalje zbunjen.
— Obećao sam ti neki posao i baš mi se otvorilo mjesto u skladištu, ako te zanima?
Tada sam shvatio da me zove gospodin Boris, vlasnik one tvrtke u kojoj sam bio na razgovoru za posao. Bez oklijevanja sam pristao.
— Nije to nešto pretjerano plaćen posao, zapravo je to posao na najnižoj ljestvici po plaći u tvrtki, no otvara vrata za napredovanje. Ako dođeš, sve ću ti detaljno objasniti — govorio mi je gospodin Boris, ulijevajući mi povjerenje. — Sutra dođi k meni u ured da ispeglamo detalje.
Ustao sam rano, ranije nego jučer. Obukao sam traperice i kožnu jaknu pa krenuo prema tvrtki. Kroz glavu su mi kolale svakojake misli, od onih utopijskih pa sve do krajnje distopijskih. Mislio sam kako ću napredovati i doći na ono mjesto od kojega me tako malo dijelilo, da ću postati dio PR tima. Onda sam, u drugom naletu misli, shvatio da je to nemoguće u nekoj bližoj budućnosti, pa sam počeo razmišljati prizemljenije.
— Uđi! — rekao mi je gospodin Boris nakon što sam pokucao tri puta.
Ona gospođa koja je radila na recepciji prije nekoliko mjeseci, danas nije bila tamo. Gledao sam zamišljeno prema njezinom stolu, a gospodin Boris, kao da je znao zašto gledam u tom smjeru, samo je prokomentirao:
— Dao sam joj slobodan dan jer je sin vodi na ručak. Uđi i sjedni. Gledaj, kada sam ja počinjao, radio sam u skladištu. Šef mi je uistinu bio krasna osoba; vodio me kroz sve sektore tako da sam naučio svaki posao i upoznao svaki kutak tvrtke. Isto to možeš očekivati i ti — rekao je ujednačenim, potpuno ozbiljnim tonom. Nije nimalo djelovalo kao šala.
— Kada možeš početi raditi? — upitao me.
— Danas! — odgovorio sam mu uzbuđeno.
— Dođi sljedeći ponedjeljak. Prvo se javi u sektor za sigurnost. Tamo će ti dati zaštitnu odjeću, nakon čega odeš u skladište. Ako ne znaš put, zamoli nekoga da ti pokaže. Vjerujem da ćeš se snaći jer imaš putokaz. Sve što ti nije jasno i ako budeš imao pitanja, pitaj onog plavog dečka u uredu preko puta ovoga — govorio je dok se dizao iz svoje kožne fotelje.
— Bit ću ovdje ujutro. Hvala vam i vjerujem da vas neću razočarati.
— Nadam se — odgovorio je sa smiješkom.
Stigao sam na posao petnaest minuta prije početka radnog vremena. Uzbuđenje u meni raslo je eksponencijalno. Javio sam se u sektor za sigurnost, baš kako mi je i rečeno. Tamo me dočekao stariji gospodin s osmijehom na licu i poželio mi dobrodošlicu.
— Da pogađam: nosiš broj odjeće 54, a cipela 47? — smijao se dok je govorio.
— Ne! Krivo ste procijenili. Nosim broj 50, a cipele broj 43 — zbunjeno sam odgovorio.
— Znao sam. Već dulje vrijeme ne mogu dobro procijeniti, vjerojatno me polako oči izdaju — pokušavao je biti duhovit.
— Meni baš i nije do smijeha, ipak mi je prvi dan ovdje.
— Ma ništa se ne brini, svima nam je bio prvi dan. Ja sam ovdje već trideset i dvije godine i svaki put kada dođe netko novi, reagira upravo kao ti — pokušao me opustiti vidjevši koliko sam nervozan i prestravljen. Bio je to onaj klasični strah od nepoznatoga.
Nakon što sam se obukao u radnu odjeću, javio sam se voditelju skladišta, gospodinu Mateju, koji me odveo na moje radno mjesto i pokazao mi što trebam činiti.
— Od sada si ovdje. Ove velike pakete stavljaš na policu s oznakom XXL. One manje, a to su ovi, stavljaš na XL. Sve dimenzije vidiš na kutijama, a napisane su ti i ispod broja. U početku će ti ići sporije dok ti se oko ne navikne, no neka te to ne brine.
— Hvala, gospodine!
— Molim te, ne zovi me tako. Ja sam Matej i možemo biti na ti.
— Može!
Brzo sam se uklopio u okruženje. Upoznao sam dečka koji radi na viličaru; bio je uistinu dobra osoba srednje dobi. S njim sam uvijek mogao popričati, a kada bih imao previše posla, rado bi mi pomogao.
— Marko, kako ide? — upitao me Tomislav, vozeći viličar kao da se rodio s njim.
— Ide, ide, pa stane — odgovorio sam s osmijehom na licu.
— I to je legitimno. Kada ćemo na pauzu za cigaretu? — upitao me.
— Pa ti znaš da ja ne pušim.
— Znam, ali ja pušim. Ne volim pušiti sam, a i tebi treba jedna kratka pauza.
— Što će reći Matej? — upitao sam zabrinuto.
— On će se ljutiti jedino ako ne pozovemo i njega — nasmijano će Tomislav.
— Ako je tako, može.
Tomislav je otišao po Mateja te smo svi zajedno izašli van na hladan zrak.
— Kako ti se čini za sada u skladištu? — upitao me Matej.
— Snašao sam se, ali iskreno, mislio sam da ću ovdje raditi svega mjesec ili dva, no sada je prošlo već pola godine, a ja ne napredujem — odgovorio sam pomalo tužno, ali oni to nisu primijetili.
— Polako samo. Znam da si visokoobrazovan, ali vjeruj mi, kada prođeš sve stepenice, posao će ti biti puno lakši nego da ih preskačeš. Reći ću ja koju lijepu riječ za tebe gospodinu Borisu — rekao je Matej, ohrabrujući me.
— Hvala ti puno. Razmišljao sam čak i da dam otkaz, ali kamo ću? Gdje god da odem, imat ću manju plaću i goreg šefa.
— Ma kakav otkaz! Bit će ti ovdje dobro, samo se strpi — opet me ohrabrio Matej.
— Hajde, Marko, što ti je? Ovdje je najmanje stresno — dobacio je Tomislav.
Gospodina Borisa nisam vidio već nekoliko mjeseci, a Matej je uistinu bio dobar šef. Korektno se odnosio prema meni, čak me jednom pozvao i kod sebe na roštilj.
Budim se iscrpljen, umoran, a uz to je još i ponedjeljak. Užas. Opet moram na isto mjesto raditi onaj dosadan posao. Mogu slobodno zažmiriti jer točno znam gdje stoji koji proizvod; mogao bih spavati i obavljati taj posao. Sreća je jedino što radimo od osam do petnaest sati. Najgori su mi oni dani kada znam da je vani sunce, a ja sam zatvoren među tim zidovima, u nakupinama betona koje odzvanjaju od guma viličara.
Stigao sam na posao minutu ranije, a osjećao sam se kao da sam uranio.
— Boris je tu! — viknuo je netko od radnika.
Svi su se uskomešali, vezali cipele, namještali majice, a mene... Pa, mene je baš bilo briga. Ako mi odmah da otkaz, tako je moralo biti. Tako Bog želi.
Od svih ljudi koji su bili u skladištu, Boris je pozvao baš mene.
— Marko, ima li kakvih problema? — upitao me ljutito.
— Nema, šefe.
— Zašto izgledaš tako neuredno? Do sada si već mogao naučiti da majica mora biti u hlačama. Zamisli kada bi svi hodali ovako; tvrtka bi izgledala neprofesionalno i na kupce bismo ostavljali loš dojam. Svi bi stekli dojam da smo neozbiljni i neorganizirani — rekao je pa nastavio: — Ovdje je to nedopustivo.
— Nisam se stigao obući do kraja — lagao sam, pokušavajući se opravdati.
— Nije se pomokrio onaj tko nije stigao do zahoda, nego onaj tko nije krenuo na vrijeme — konstatirao je, želeći mi dati do znanja da opravdanja ne vrijede.
— Hvala vam na toj dosjetki — pokušao sam okrenuti na šalu.
— Imaš li kakvih problema? Reci, možda ti mogu pomoći — rekao je Boris, misleći da sam rastresen. Znao je da inače nisam takav i da me prvi put vidi u ovakvom stanju.
— Kad već pitate, zapravo imam. Gospodine Boris, ja vas uistinu cijenim zbog svega što ste učinili za mene, ali ja više ne mogu raditi ovaj posao. Nitko ne zna tako dobro kao ja gdje se nalazi koji proizvod. Evo, mogu vam locirati sve artikle: u kojem su redu, na kojoj polici i pod kojim rednim brojem. Ne mogu više ovo raditi, ubija me monotonost. Imam talent za puno više, a osjećam da ću ga ovdje potratiti. Kao da se nalazim u mračnoj kutiji u kojoj se snalazim bez problema, ali iz koje bih tako rado izašao. Ne, ja nikoga ne ponižavam i ne tražim puno, samo želim da me prebacite na neko drugo radno mjesto. Može biti i u sektoru za čišćenje, ma bilo što, samo da se maknem s ove linije — zastao sam, duboko udahnuo pa nastavio: — Bio bih vam vrlo zahvalan.
— Djelujete mi nezahvalno...
— Ne, gospodine Boris, nisam, samo sam... — pokušao sam upasti u riječ.
— Opet me prekidaš... Djeluješ mi nezahvalno ili jednostavno imaš zamor materijala? To nisi ti — pokušavao je dokučiti što me to toliko muči.
— Da, gospodine Boris, došlo je do zamora. Pokušavam sve odraditi kako treba, a onda mi dođe da uzmem sve te pakete i jednostavno ih pobacam s linije.
— Pokušat ću nešto smisliti — nastojao me ohrabriti, iako sam bio uvjeren da se moja agonija samo nastavlja.
— Hvala!
Dani su prolazili, a ja sam i dalje bio na istome mjestu. Lomio sam se. Često bih krenuo prema njegovim vratima da mu pokucam i kažem da je gotovo. Polako sam dolazio do točke pucanja.
— Ide Boris! — vikne Tomislav.
Gospodin Boris ponovno je krenuo prema meni, no ovaj put sam bio uredan.
— Vidim da si danas uredan, kao da si znao — nasmijano će mi.
— Jesam.
— Kao da si znao da ideš na jedno mjesto sa mnom.
Hodali smo dugačkim hodnikom, pa skrenuli lijevo, desno i još jednom lijevo.
— Ne mogu ti dati mjesto šefa skladišta jer Mateja cijenim; lojalan je i sve drži pod kontrolom, ali ti mogu ponuditi mjesto voditelja sortirnice.
— Pristajem! — rekao sam bez zamuckivanja, ali u potpunoj nevjerici i zbunjenosti, pa dodao: — Iznenadili ste me.
— Sljedeći tjedan u utorak dođi ovdje.
Stigao je utorak i došao sam u sortirnicu, a tamo — kaos. Majko moja mila, ako sada pitam gospodina Borisa da me vrati natrag u skladište, poludjet će. Nema mi druge nego da sve ovo posložim kako treba. Organizirao sam sastanak sa svim radnicima.
— Od sada pa nadalje nema više toga da svatko radi sve. Podijelit ću vas po sektorima, a svakih pola godine rotirat ću vas kako vam posao ne bi postao monoton. Nazvat ću vas 'crvena ekipa'; u njoj će biti samo muškarci i oni će sortirati velike kutije. Razlog tome nije diskriminacija, već smatram da će muškarci lakše i brže rukovati velikim paketima. 'Plava ekipa' bit će mješovitog sastava i oni će sortirati manje kutije, dok će 'zelena ekipa' završavati posao stavljajući etikete, a tu će uglavnom biti žene — objašnjavao sam, sasvim siguran u svoju odluku.
Naravno, moja je ideja urodila plodom. Sve je bilo uredno, nitko se nije bunio i svi su sretnije dolazili na posao, što mi je, iskreno, laskalo.
Zadržao sam se na tom poslu svega nekoliko mjeseci. I dalje sam dolazio na posao petnaest minuta ranije, slagao stvari i održavao brifinge s radnicima.
— Kratko ću. Svima vam zahvaljujem. Odlično odrađujete posao te od sada stanka nije trideset minuta kao prije, nego četrdeset. Naravno, ako bude više posla, morat ćemo se prilagoditi.
— Hvala vam! — povikali su u jedan glas pa zapljeskali.
Uglavnom nikada nikoga nisam kudio, već sam ih usmjeravao kako da iz sebe izvuku ono najbolje. Nakon brifinga, na vrata ureda došao je gospodin Boris.
— Izvolite — rekao sam već nakon drugog udarca o vrata.
— Lijepo. Vidim da si sve zategao i da sve izgleda odlično. Nisam ni sumnjao da ćeš me razočarati.
— Hvala, gospodine Boris, kako vam mogu pomoći?
— Kad već pitaš... — nasmijao se, kao da sprema neku smicalicu, pa nastavio: — Imam novi posao za tebe. Plaća je puno veća, ali s njom dolazi i veća odgovornost. Trebaš mi u pakirnici.
— Ali, šefe, meni ne treba bolja plaća, meni je ovdje odlično!
— Vjerujem ti i to se vidi, ali ti meni sada trebaš tamo — uozbiljio se dok je govorio. — Imam problema, i to velikih. Netko krade proizvode, a trenutna voditeljica ne može uhvatiti lopova. Nije ona nesposobna, nego se ne može toliko emocionalno približiti radnicima a da ne izgubi autoritet. Nju ne mislim mijenjati. Tebe bih tamo ubacio kao radnika po kazni. Možeš pretpostaviti što to znači. Svi će ti se smijati, a što je još gore, neće znati što si zapravo učinio, pa će im to biti još zanimljivije. Ti ćeš, naravno, znati da nisi kažnjen i da si moj čovjek na tajnom zadatku.
— Nije da sam presretan, ali kako mi to opisujete, moglo bi biti zanimljivo — rekao sam radoznalo, iako sam bio pomalo zabrinut. Svi su znali da inače nisam takav i ispalo bi da sam ih izdao. — U redu, a što kada ga raskrinkam? — upitao sam gospodina Borisa.
— Još nisi ni počeo, a već znaš da ćeš uspjeti — nasmijao se glasno.
— Znam da hoću.
— Od sutra si u pakirnici.
— Može, šefe, neću vas razočarati.
Šef se samo nasmijao i kimnuo glavom.
Evo me u pakirnici. Četvrtak je i imamo najviše posla. Uistinu mi nije teško raditi, ali mi na živce idu ovi ljudi koji me stalno zadirkuju. Misle da sam ovdje po kazni. Eh, kada bih im samo mogao reći da sam agent 007 na tajnom zadatku.
Svaki dan sam radio s nekim drugim, a izgovor je bio da moram naučiti raditi sve kako bih ih mogao mijenjati dok su na godišnjem odmoru. Uglavnom, to je bio najgori posao u tvrtki i rijetko tko ga je volio raditi, a sada je pao na mene.
Stajao sam pred trakom za male proizvode i krajičkom oka primijetio dečka kako skida kodove s pakiranja pa ih lijepi na druge pakete. Odmah mi je bio sumnjiv. Vjerujem da se on nije ni obazirao na mene jer je mislio da mi nije do života otkad su me degradirali s mjesta voditelja sortirnice u običnog radnika u pakirnici, i to na najgore mjesto.
Svakodnevno sam mu počeo kukati, onako diskretno, kako nemam novca i kako mi se gade i gazda i posao. Nerijetko sam gazdu opisivao kao debelog, slinavog starca. Tako je išlo dan po dan i on mi se počeo otvarati, no još nije učinio nijedan potez zbog kojeg bi mogao biti uhvaćen. Bio je vrlo oprezan. Ja sam znao da on krade, ali bez dokaza nema zločina.
Počeo sam i ja skrivečki skidati kodove i lijepiti ih na druge proizvode, a ove s kojih bih skinuo kod neprimjetno bih spustio ispod trake. Ondje se nisu mogli uočiti bez detaljnijeg pregleda jer su ionako stajale rezervne kutije za oštećene pakete. Kada bi takav proizvod prošao ispod skenera, nije se moglo primijetiti da ga nema jer ga je skener već očitao.
Vidio sam da me promatra. Skrivečki, ali tako da me može vidjeti, odnosio bih proizvode u zahod i vraćao se bez njih. Nisam krao puno, svega u vrijednosti od nekoliko stotina eura tjedno, kako ne bi bilo očito da zapravo surađujem s gospodinom Borisom. Da sam krao skuplje pakete, vrlo brzo bi se sve otkrilo.
Činio sam tako sve do jednog jutra kada mi je prišao.
— Vidio sam da proizvodi nestaju i da skidaš kodove — rekao je.
— Ma nisi me mogao vidjeti jer ja ništa nisam učinio — poricao sam a da nisam ni trepnuo.
— Jesi, vidio sam da ih stavljaš ispod trake, a onda, kada nema nikoga, odnosiš u zahod gdje ih skrivaš ispod gipsanih ploča na stropu. Ne boj se, neću te prijaviti, no želim ti ponuditi nešto — rekao mi je Fran, koji je zapravo bio prvi osumnjičeni.
— Reci — glumio sam zainteresiranost.
— Ja imam razrađen plan i dogovor s portirom tako da sve možemo iznijeti van, ali meni ide deset posto od tvojih proizvoda.
Pristao sam bez riječi i pogovora te mu se kulturno zahvalio. Dogovorili smo se da ćemo na kraju radnog vremena otići zajedno van i da će me upoznati s portirom. Nakon što sam sve detaljno proučio, obavijestio sam gospodina Borisa.
— Hvala ti i svaka čast, odužit ću ti se. Ti se vraćaš na svoje staro mjesto, već te čekaju tamo — smijao se, dobro znajući što me ondje čeka.
— Ooo, bok, šefe! Čuli smo da ste nagrađeni povratkom jer ste uhvatili lopova — upitkivali su me radnici u sortirnici kada sam se vratio.
— Moram vam biti iskren. Ja nikada nisam ni bio smijenjen s ovoga mjesta.
— Kako to mislite? — znatiželjno su me pitali, iščekujući odgovor.
— Gospodin Boris mi je dao zadatak da uhvatim lopova u pakirnici.
— I uspjeli ste?
— Da, naravno da jesam; štoviše, uhvatio sam dva lopova.
— Dva? Koji su?
— Fran, koji je radio na liniji za oštećene pakete, i portir koji mu je pomagao da sve bezbrižno iznese. Nego, gdje je Marina?
— Marini je jučer bilo vjenčanje...
— Zaboravio sam — sramežljivo sam promrmljao. Otišao sam do ureda i poslao joj poklon.
Sada, kako sam bio voditelj već šest mjeseci i kako je sve odlično funkcioniralo, često bih odlazio u pogon kako bih pozdravio radnike i saznao novosti — tko se ženi, je li nekome umro netko od bliže rodbine i slično. No, i ovaj posao polako je postajao dosadan. Da odem na mjesec dana i da se vratim, sve bi bilo potpuno isto. Sve je funkcioniralo izvrsno, nismo imali zaostataka; štoviše, radnici su imali vremena za dulji predah, što, naravno, nisam otkrivao gospodinu Borisu. Svi smo bili kao jedna velika obitelj i krili smo to kao zmija noge.
— Gospodin Boris dolazi! — glasno sam viknuo radnicima.
Ušao je u sortirnicu i krenuo ravno prema vratima moga ureda. Vidio sam ga kroz mali prozor koji se nalazio lijevo od velikog prozora s kojeg sam imao pogled na cijelu sortirnicu. Znao sam da će doći, no mislio sam da će se prvo pozdraviti s radnicima. Prilazio je nekako brzim korakom. O Bože, nešto se dogodilo; nadam se da nismo mi krivi.
Pokucao je na vrata ureda kao da ovo nije njegova tvrtka, nego kao da dolazi u goste. Gospodin Boris je ušao, ponovno sjeo na stolicu namijenjenu strankama i započeo priču:
— Od sutra si u uredu za ljudske resurse. Čovjek koji je tamo radio otišao je u mirovinu, što sam ja, naravno, zaboravio, a zanimljivo je da znam rođendan svakog radnika ovdje. S obzirom na tvoje zvanje, ti si mi najbolji i jedini kandidat — gromoglasno se nasmijao.
Ostao sam bez daha, bez riječi, potpuno iznenađen. Nisam bio siguran jesam li sretan ili uplašen, vjerojatno oboje. Napokon skidam radnu odjeću i oblačim odijelo. Trebam li se radovati ili plakati... ni sam ne znam. Ako bude onako kako mi je bilo na početku kada sam došao na mjesto voditelja sortirnice, zaplakat ću.
Sutradan oblačim sive hlače u koje sam upasao košulju blago zelene boje i sako istobojni hlačama. Nisam pobornik kravate ili leptir-mašne, tako da ću to preskočiti.
Prvi dan mi je protekao burno. Svi radnici tamo gledali su me svisoka. Ostavljali su dojam kao da nisam dobrodošao, kao da im nisam ravan. Kao da je bilo tisuće drugih kandidata koji su zaslužili ovo mjesto prije mene. Preispitujem se: griješim li? Trebam li tražiti od gospodina Borisa da me vrati u sortirnicu?
Pa, tako mi je bilo i kada sam došao u sortirnicu, no ondje sam došao na mjesto voditelja i nitko nije smio biti drzak prema meni. Bojali su se, no na kraju su me zavoljeli i bili su tužni kada sam im priopćio da odlazim. Nisu se bojali sljedećeg šefa jer je on bio moj zamjenik kojega vole jednako kao i mene, ako ne i više. Nadam se da će i ovi ušminkani ljudi, odjeveni u skupa odijela, omekšati pa me prihvatiti kao ravnopravnog sebi.
Neki pričljiv čovjek, dok mi je opisivao svoj život, obitelj i djecu, vodio me do mog ureda, koji je vjerojatno najdalje od ulaznih vrata, no nema veze. Malo mi je neugodno samo zato što ću više puta dnevno prolaziti kroz hodnik pokraj svih tih ljudi koji me gledaju svisoka — barem se meni tako činilo. Kada bolje razmislim, možda oni nisu toliko visoko koliko sam ja u vlastitim očima nisko. Bio sam uplašen i nimalo siguran u sebe.
Na stolu u uredu dočekala me hrpa papira, vjerojatno stara dva tjedna, a trebala bi se rješavati svakodnevno jer iz dana u dan dolaze novi predmeti. Iskreno sam gledao u te papire i nisam znao odakle početi. Preispitivao sam se jesam li možda pogriješio. Zašto sam uopće prihvatio ovaj posao? Prvi put sam pomislio da možda nisam dorastao ovom mjestu.
Krenuo sam s jednostavnijim obrascima, a one teže ostavljao sam za kasnije. Prije nego što sam počeo, sjetio sam se jedne priče. Učitelj je dao zadatak učenicima: jedan tim morao je napraviti što više lonaca u mjesec dana, a drugi tim morao je u mjesec dana napraviti samo jedan, ali taj je morao biti savršen. Naravno, pobijedila je ekipa koja je morala napraviti što veći broj jer su napravili toliko lonaca da su oni s vremenom postali savršeni.
To je bila moja vodilja. Rješavao sam što više jednostavnih obrazaca kako bih izoštrio svoje znanje i kako bi prijelaz na teže zadatke bio posve jednostavan. Nakon nekog vremena više nisam ni vidio razliku; od čovjeka koji je bio zatrpan poslom postao sam netko tko ima vremena za kavu, ručak u obližnjem restoranu i razgovor s kolegama.
Gledajući svoj stol, duboko sam udahnuo i osjetio zadovoljstvo. Shvatio sam da se ne trebam ničega bojati, već odlučno krenuti u nove vode. Što se tiče kolega na poslu, postao sam dio tima. Počeli su me cijeniti i sada sam im bio ravnopravan.
— Dobrodošao u klub! — rekao mi je Sebastijan.
Narednih tjedana radio sam poprilično žestokim tempom. Obujam posla je rastao, a s njim i potreba za novim zaposlenicima. Tvrtka vodi računa o svemu, a najviše o svom ugledu. Ne dopušta svakakve profile ljudi; pa sjeti se samo mene i one tetovaže na licu... Uh, hvala Bogu dragome što sam je uklonio.
Petak je, danas nemamo puno posla, a atmosfera u tvrtki je euforična. Danas jedan kolega priprema rođendansku zabavu na koju je pozvao nas i naše obitelji. Ja trenutno nemam djevojku, ali to ne znači da ne idem; štoviše, mogu si dati oduška pa se opustiti malo više nego ove moje kolege koji moraju slušati svoje žene i djevojke. Možda netko od njih dođe i s ljubavnicom. E, to bi već bio spektakl.
Bit će danas ludo, no sljedeći vikend bit će još luđe. Sljedeći vikend ja pripremam zabavu, a pogodite što je tada... Pa, moj dvadeset i deveti rođendan. Kao da sam jučer imao devetnaest, a prošlo je već deset godina... Nedostaju mi oni dani bez brige i pameti. A možda ipak i ne, jer osim brige i pameti, tada zbog vlastite velike gluposti nisam imao ni roditelje. Hvala Bogu, ispeglao sam to koliko se dalo ispeglati...
Idem dolje do skladišta da se dogovorim s Matejom da idemo zajedno.
— Ooo, dobar dan! Lako je tako raditi kad se samo sjedi — rekao sam, zadirkujući ga.
— A što ću kad mogu — nadovezao se na moju zezanciju. — Šalim se, pri kraju smo, sve smo stigli...
— Odlično, no nisam zato ovdje. Čuo si za zabavu koju priprema Sebastijan? — upitao sam.
— Naravno da jesam, i prema onome što je pričao, bit će ludnica — odgovorio je.
— Da, bit će. Hoćemo li se naći u pubu pa poslije zagrijavanja otići k njemu ili imaš drugu ideju? — upitao sam.
— Niti jedno — odgovorio je.
— Kako to misliš?
— Danas idem s djevojkom na večeru, obećao sam joj prije nego što sam saznao za zabavu.
— Dobro, zabavi se, šalim se malo.
U pola devet, prema dogovoru, stigao sam pred Sebastijanova vrata. Iznad njih stajao je natpis „DOBRODOŠLI". Vrata su bila okićena balonima i zlatnim točkicama koje su me podsjećale na zvjezdano nebo. Uhvatio sam metalnu kariku koja je visjela na vratima i lupio tri puta.
— Čovječe, lakše malo! Skoro su mi razbili staklenu skulpturu koliko su se uplašili. Vidiš da je ovdje i zvono.
— Vidim, ali imao sam želju u životu lupiti ovom karikom i nisam mogao propustiti priliku.
— Ma sve pet — odgovorio je.
Kada sam ušao, sve je bilo baš onako kako sam i mislio da će biti. Netko mu je morao pomoći oko ukrašavanja ili je čitav dan sam puhao te balone, posipao konfete, ukrašavao stol, maramice, pladnjeve... Sve je izgledalo lijepo i na svom mjestu.
— Raskomoti se i posluži. Osjećaj se kao kod kuće — rekao je.
— Hvala, pokušat ću — odgovorio sam nasmijano.
Naravno, to sam i učinio; debeli crni kaput objesio sam na vješalicu i uputio se prema stolu s hranom. Nisam jeo od ručka, a piti na prazan želudac nije najpametnija stvar. Napravio sam si sendvič od kobasice, sira i kiselih krastavaca, koji su odličan dodatak. Mala zamjerka išla je kobasici jer je bila mrvicu preljuta, no prolazila je. Ugasit ću ljutinu prvo nekim pivom, a za dalje ćemo vidjeti.
Nakon svega dva sata, alkohol je uzeo svoj danak i profesionalna uštogljenost polako mi je napuštala tijelo. Svi su bili pod utjecajem alkohola, pa ovo moje ponašanje nije previše dolazilo do izražaja. Malo mi se vrtlo u glavi, pa sam, kako bih to prikrio, lagano plesao poput grane žalosne vrbe na povjetarcu. U ritmu neke techno glazbe — koju iskreno i ne volim jer za mene glazba nije samo sviranje, nego kombinacija sviranja i pjevanja — gibao sam se na relaciji između stola s hranom i stola s pićem.
Ni jezik više nije bio gramatički ispravan niti je držao fokus, tako da je razgovor s kolegama koji su imali isti problem zvučao kao dvije različite radiopostaje na istome radiju koje se bore koja će biti glasnija. Oko dva sata ujutro kolega nam je pozvao taksi. Iskreno, imao sam osjećaj kao da vozimo kroz drugi grad, nikako stići, a bogme nam je toliko i naplatio.
Novi radni tjedan bio je neočekivano naporan. Odjednom se skupilo toliko posla da ni sam nisam znao kako ćemo to sve uspjeti odraditi do vikenda. Ako ne odradimo sve, morat ćemo raditi za vikend, a to bi značilo samo jedno — od moga rođendana nema ništa. Srećom, već u četvrtak svi smo malo dali gasa, tako da će nam u petak na poslu vjerojatno biti laganica.
Sve sam ih pozvao na rođendansko slavlje i po njihovim izrazima lica rekao bih da im je baš bilo drago. Naravno, ponovno sam otišao u skladište kako bih pozvao Mateja.
— Gdje si, ljenčino? — rekao sam mu.
— Evo me, upravo sam krenuo malo prileći — našalio se.
— Nadam se da nisi ništa dogovarao za vikend? — upitao sam ga.
— Nisam još, zašto?
— Pa u nedjelju mi je rođendan, ali slavlje pripremam u subotu navečer. Dođi s djevojkom da je upoznamo, a ne da je kriješ kao zmija noge.
— Naravno da ćemo doći — odgovorio je nasmijan.
— Ništa, prijatelju, vidimo se onda u subotu.
— Može.
Nije on bio običan prijatelj, bio mi je baš, baš dobar. Pristojan, kulturan, lojalan. Nije bio jedan od onih koji će ti okrenuti leđa onda kada ih najviše trebaš. Iza sebe je imao nesretan brak i dijete s bivšom ženom.
Pričao mi je jednom, kada smo sjedili u pubu i malo previše popili, kako ju je volio baš onako kako bi svaki muškarac trebao voljeti svoju ženu, sve dok jednom nije pronašao račun nekog hotela na njezino ime. Na prvu nije reagirao jer je znao da kao trgovačka putnica ponekad prenoći u drugim gradovima. Međutim, prava je istina počela izbijati na vidjelo kada je pronašao račun za hotel u gradu u kojem zapravo žive. Naravno, bio je apsurd da ona ide spavati u hotel, a mogla je spavati u svojoj kući udaljenoj svega pola sata vožnje automobilom.
Kaže, tada mu je to bilo malo sumnjivo, ali tješio se da to nije ništa i da je vjerojatno bila previše umorna za vožnju pa je zato prespavala ondje. No, okosnica svega bila je kada je u istom hotelu pronašao drugi, pa i treći račun. Tada se odlučio na onaj težak korak — da je prati.
Taj dan u kasno popodne rekla mu je kako ide s klijentom dogovoriti neku veliku kupnju i da je ne čeka. Naravno, odveo je kćer kod svojih roditelja da prespava, a on se odjenuo i krenuo za njom. Kada je automobilom skrenula na jedno parkiralište, shvatio je da je to parkiralište onoga hotela čije je račune već nekoliko puta pronašao u njezinoj garderobi i na podu ormara. I, naravno, uhvatio ih je na djelu.
Ispričao mi je da se nikada u životu nije tako osjećao. Nije znao vlada li njime bijes, tuga ili ljutnja... Sve mu je bilo pomiješano. Na trenutak bi plakao, na trenutak bi joj pljunuo u lice, a onda bi ga obuzela tjeskoba. Kako ne bi učinio nešto loše, pokupio se i otišao doma.
Sutradan, kada se vratila, započela je klasičnu priču kako je bila umorna pa je prespavala u hotelu. Izvadio je njezina tri računa od prije i pokazao joj ih.
— Zanimljivo je kako si već tri puta prespavala u hotelu svega trideset minuta od kuće, a i noćas si.`,
— Kako znaš, ne razumijem... — uzmucala se.
— Vidiš, kada sam našao ova tri računa, postalo mi je sumnjivo. Iskreno, ta sumnja me izjedala i pratio sam te... Sve sam vidio, nema više laži, a mi ćemo se rastati kao prijatelji. Moramo tako, premda ne bih htio, jer jedino što nam zajedničko ostaje jest naša mala princeza...
I tako je on, jadan, izgubio ljubav svog života, ali kaže da nema veze jer ga je Bog nagradio novom, ljepšom i boljom, koju je čak i kći odmah prihvatila... Možda smo još o nečemu razgovarali, ali iskreno, pojma nemam. Dok mi je to pričao, runde su se samo vrtjele, a onda je uslijedio potpuni prekid filma.
Došao je kraj radnog tjedna i vrijeme je bilo da zasučem rukave i učinim ovo svoje slavlje glamuroznim. Nisam želio da bude ni mrvicu manje raskošno od zabave prošlog vikenda. Na slavlje su bili pozvani svi radnici i njihove obitelji. Također sam pozvao mamu i tatu kako bih ih upoznao sa svim svojim kolegama jer sam ih često spominjao kroz priče — klasika: moja mama ovo, moj tata ono. Takvo je ponašanje više priličilo nekom dvadesetogodišnjaku, ali ja sam te godine upropastio, pa sada pokušavam nadoknaditi sve ono vrijeme tijekom kojeg sam ih se stidio. Sada želim pokazati da se ne sramim.
Slavlje je doista bilo glamurozno. Stotine balona, kolači, torte, vina različitih vrsta... Pazio sam na svaki detalj. Toliko sam pazio da sam čak sam odabrao salvete i bukete koji će krasiti stolove. Na stol s pićem stavio sam svijetle salvete boje marelice s cvjetnim uzorkom; računao sam da se eventualne mrlje od pića neće toliko vidjeti, a ako bude riječ o crvenom vinu, onda će cvjetni uzorak baš doći do izražaja.
Što se cvijeća tiče, stavio sam kaktuse pokraj tekile, bijele orhideje pokraj bijelog vina, a crvene pokraj crvenog. Pokraj vinjaka, konjaka i rakije stavio sam ljiljane koji imaju žestok miris, što i priliči pićima uz koja stoje. Pokraj likera sam stavio livadno cvijeće, koje je raznoliko baš poput trava u većini likera. Pokraj bezalkoholnih pića nisam stavio ništa, čak sam razmišljao da ih uopće ne stavim na stol.
Na stol s jelom postavio sam okrugle tanjure na koje su u koncentričnim krugovima bili poslagani redovi kulena — i to baš onoga kojeg smo mama, tata i ja jeli u restoranu — pa škripavac, gauda, ementaler, edamer, maasdamer i još neki sir kojima ni ime ne znam, pa opet red šunke, kobasice i slanine. Pokraj svakoga su u malim zdjelicama bile poslagane one male drvene vilice nalik na čačkalice. Stavio sam crvene, bijele i žute ruže, a od salveta neke u boji mahagonija kako se ne bi vidjelo kada se netko obriše. Malo mi je ružno kada se netko tko je malo više popio pa ne pazi kako jede, sav zamasti i zacrveni oko usana, pa se obriše u bijelu salvetu na kojoj se iz aviona vidi crvenilo. Ove moje salvete ipak su jamčile neku vrstu diskrecije.
Neki od njih vjerojatno su mislili da sam lud i da pretjerujem.
— Nije li ovo malo previše? — upitala me mama, gledajući u stolove.
— Ne znam, mama, možda i jest, ali sretan sam. Još „jučer" sam htio skočiti na tračnice tik ispred vlaka, a već danas slavim svoj rođendan.
Iskreno, začudilo me što je došao i gospodin Boris. Čim je ušao, potapšao me po ramenu i rekao da sam napokon sjeo na pravi vlak. U ovom „vlaku" osjećao sam se sigurno i sretno — naravno, ako je mislio na moj položaj u tvrtki, a ako nije, onda pojma nemam što mu je to značilo. Gospodin Boris otišao je nakon svega sat vremena, što je bilo i za očekivati s obzirom na njegovu poziciju.
Nakon nekoliko sati plesanja, jela i pića, svi smo se opustili. Iskreno, ja malo više. Dok sam sa svima nazdravičao, alkohol je odradio svoje. Kako bih malo došao k sebi, krenuo sam prema zahodu da se umijem. Prolazeći kroz hodnik, „zid me gurnuo" i ramenom sam udario u jednu djevojku. Ne mogu reći da me bilo sram, alkohol ne poznaje taj osjećaj, ali znao sam da trebam biti kulturan pa sam se ispričao.
Kako mi se vrtjelo u glavi, pogled mi je bio usmjeren prema podu, a sada, kada sam stao, lagano sam podigao glavu i ugledao prekrasnu crnku vitka stasa u prekrasnoj haljini boje trule višnje. Od zlatnog lančića oko njezinog nožnog zgloba nisam ni primijetio nosi li štikle, čizme ili tenisice.
— Oprosti, nisam namjerno, zid me gurnuo — pokušao sam biti duhovit.
— Nije problem, nisi me jako udario, preživjet ću — odgovorila mi je.
— Dozvoli ovoj ludoj glavi da te počasti nekim pićem.
— Pa ovo je slavlje koje je organizirao direktor sektora za ljudske resurse, inače prijatelj moga dečka, a na stol je poslagao toliko vrsta pića da sam za neke prvi put čula. Vidim, većinu si već upoznao — našalila se pa nastavila: — Hvala, ali ne treba mi to piće.
— Taj sam!
— Koji taj?
— Pa ja sam domaćin.
— Da, baš.
— Ali uistinu jesam. Reci mi tko ti je dečko pa ću ti reći sve o njemu.
— Nemam muža, a moj dečko je šef skladišta.
— Odlična je osoba, dobar radnik i prije svega lojalan. Ima kćer iz prvoga braka i jedan mi je od boljih prijatelja.
— Pa kad ti je šef, zato i znaš toliko — zaključila je.
Nakon svega nekoliko trenutaka, u hodnik ulazi Matej.
— Šefe, vidim da ste upoznali moju djevojku — našalio se, kako se inače šalimo
— Ne samo da sam je upoznao, nego me i zid gurnuo na nju — odgovorio sam sa smiješkom. — Ispričavam vam se još jednom, gospođice, a mi se, kolega, vidimo u utorak. Sutra ste svi slobodni, kako smo se i dogovorili. Ako vam bilo što ikada zatreba, računajte na mene — rekao sam poprilično pripit, pokušavajući se iskupiti.
Ostavio sam ih i otišao u zahod. Nakon što sam se umio, odmah sam malo došao k sebi i vratio se na zabavu.
U ponedjeljak sam pozvao šefa skladišta u ured.
— Bok!
— Bok, Marko! Reci...
— Ma samo sam se htio ispričati. Malo sam previše popio pa mi se zavrtjelo u glavi i skoro sam srušio tvoju djevojku.
— Ma ona je to već zaboravila. Ništa strašno.
Završili smo razgovor, a Matej je otišao na svoje radno mjesto. Ja sam nastavio utapati se u papirologiji i dosadnim razgovorima.
Ljudi koje sam odlučio zaposliti bili su lojalni i vrijedni radnici. Nikada se gospodin Boris nije požalio na njih niti mi je prigovorio zbog mog odabira. Tako sam jednog dana zaposlio i gospođicu Snježanu, mladu djevojku vitka stasa. Na razgovor za posao došla je u elegantnom kostimu baršunaste boje i sa svilenom mašnom. Nisam je gledao očima kako mladić gleda djevojku, već isključivo poslovnim pogledom.
Taj njezin stav, odriješit i pomalo drzak, govorio mi je da je upravo ona prava osoba za naš tim. Iako je na prvi pogled djelovala kao buntovnica, njezine su diplome stvarale potpuno drugačiju sliku. Bila je to intelektualka sa stavom, u potpunosti svjesna sebe. Pravo osvježenje za tvrtku kojoj je vrijedilo dati priliku.
Prolazili su mjeseci, a rezultati koje je moj tim postizao bili su impozantni. Nakon što je gospodin Fran otišao u mirovinu, otvorilo se mjesto za izvršnog direktora PR-a. Nisam imao pretenzija prema tom mjestu jer sam sebe još uvijek doživljavao nespremnim, ali ne mogu reći da mi se ta ideja nije sviđala. Gospodin Boris ostavio je to mjesto upražnjeno nekoliko mjeseci, tako da je velik dio posla pao na mene i još jednog kolegu s kojim se baš i nisam slagao, sve do jednog dana.
Gospodin Boris nas je obojicu pozvao u ured.
— Bok, Marko! Bok, Filipe! Svjesni ste da je mjesto izvršnog direktora već neko vrijeme upražnjeno. Isto tako sam i ja svjestan da je velika odgovornost, uz posao koji inače radite, pala upravo na vas. Meni je, iskreno, vrlo teško odlučiti koga postaviti za izvršnog direktora.
Uskomešali smo se. Mene je počeo oblijevati znoj; htio sam to radno mjesto, a u isto vrijeme sam ga se i bojao. Bojao sam se da nemam dovoljno autoriteta.
— Postavit ću vam jedno pitanje, a tko odgovori na način koji zadovoljava moje zahtjeve, postat će izvršni direktor — rekao je gospodin Boris dok je sjedao za svoj veliki stol od crne cedrovine. — Ako bih odlučio zatvoriti tvrtku, kako biste vi reagirali?
— Meni bi bilo vrlo žao, ali vas poštujem, tako da bih prihvatio vašu odluku — odgovorio je Filip.
— To bi bilo posebno glupo. Svi radnici i njihove obitelji ostali bi gladni. Vjerojatno bih se posvađao s vama. Tvrtka odlično posluje, a poslovati će još bolje, pa ne vidim razloga za tako nepromišljenu odluku — rekao sam pomalo ljutito, misleći kako mu je na pamet pala neka neviđena glupost.
— Moja odluka je da ti, Marko, budeš izvršni direktor. Meni ne treba netko tko će me stalno podržavati, već netko tko će mi u mojim teškim trenucima dati razlog da nastavim dalje. Marko, čestitam ti.
— Hvala, iako mi to uopće nije bilo na umu.
Volio sam svaki dio ove tvrtke, ali ovaj odjel postao mi je najdraži jer napokon radim ono što doista volim i uistinu sam dobar u tome. Svakodnevni izazovi ispunjavali su me. To je ono što sam želio od prvoga dana, još otkad sam imao onu ružnu tetovažu „freedom", a nikada zapravo nisam bio slobodan. Organizacija i predstavljanje tvrtke bili su mi svaki put novi izazov, a rezultati koje sam postizao bili su zadivljujući.
Postao sam most između radnika i gospodina Borisa.