Poglavlje III
Poglavlje III
Još opijen utiscima i prožet emocijama jučerašnjeg druženja sa roditeljima, slažući svoje misli u cjelinu zazvonio mi je telefon. Na ekranu je nepoznati broj. Razmišljam da li da se javim? Naravno moja radoznalost mi nije dozvolila da samo okrenem glavu, duboko udahnem i javim se. S druge strane ugodan glas, poznat glas.
— Bok! Kako si mladiću? — govori mi poznati glas, a ja šutim zbunjen
— Znaš li ti uopće tko sam ja?— upita me
— Iskreno ne znam.— odgovorio sam i dalje zbunjen
— Obećao sam ti neki posao i baš mi se otvorilo mjesto u skladištu ako te zanima?
Tada sam shvatio da me zove gospodin Boris, vlasnik one firme u kojoj sam bio na razgovoru za posao. Bez oklijevanja sam pristao.
— Nije to nešto pretjerano plaćen posao, zapravo to je u firmi posao na najnižoj ljestvici po plaći no sa otvara vrata za napredovanja. Ukoliko dođeš sve ću ti detaljno objasniti— Govori mi gospodin Boris ulijevajući povjerenje
— Sutra kod mene dođi u ured da ispeglamo detalje.
Dignuo sam se rano, ranije nego jučer.
Obukao sam traperice i kožnu jaknu, pa krenuo put firme. Kroz glavu su mi kolale svakojake misli. Od onih utopijskih sve do krajnje distopijskih. Mislio sam kako ću napredovati i doći na ono mjesto od kojega me tako malo dijelio, da ću postati dio PR tima. Onda u drugom navalu misli shvatio sam da je to nemoguće u nekoj bližoj budućnosti, razmišljao sam prizemljenije.
— Uđi! — rekao mi je gospodin Boris nakon što sam pokucao tri put
Ona gospođa na recepciji od prije nekoliko mjeseci nije radila. Gledao sam zamišljeno prema recepciji, a g.Boris kao da je znao zašto tamo gledam samo je prokomentirao
— Dao sam joj slobodan dan, jer je sin vodi na ručak.
— Uđi i sjedi. Gledaj ja kada sam počeo raditi radio sam u skladištu. Šef mi je bio uistinu jedna krasna osoba i vodio me kroz sve sektore tako da sam naučio svaki posao i upoznao svaki kutak firrme. Isto tako možeš i ti očekivati. — rekao ujednačenim tonom potpuno ozbiljan. Nije niti malo djelovalo kao šala.
— Kada možeš početi raditi. — upitao me
— Danas!— odgovorio sam mu uzbuđeno.
— Dođi sljedeći ponedjeljak. Prvo se javi u sektor za sigurnost. Tamo će ti dati zaštitnu odjeću nakon čega odi u skladište. Ukoliko ne znaš put zamoli nekoga da ti pokaže. Vjerujem da ćeš se snaći, jer imaš putokaz. Sve što ti nije jasno i ukoliko imaš pitanja pitaj onog plavoga dečka u uredu preko puta ovoga. — govorio je dok se dizao iz svoje kožne fotelje
— Biti ću tu ujutro. Hvala vam i vjerujem da vas neću razočarati.
— Nadam se. — odgovorio je nasmijano
Došao sam na posao 15 minuta prije početka radnog vremena. Uzbuđenje u meni raste eksponencijalno. Javio sam se u sektor za sigurnost baš kako mi je rekao. Tamo me dočekao stariji gospodin sa smješkom na licu i poželio dobrodošlicu.
— Da pogađam nosiš broj odjeće 54, a cipela 47 — smijao se dok je govorio
— Ne! Krivo ste sve rekli. Nosim broj 50, a cipele broj 43— zbunjeno sam odgovorio
— Znao sam. Već duže vrijeme ne mogu ocijeniti. Vjerojatno me polako oči izdaju. — pokušavao je biti smiješan
— Meni baš nije do smijeha. Prvi dan sam tu.
— Ma ništa se ne brini svima nam je bio prvi dan. Ja sam ovdje već 32 godine i svaki puta kada dođe netko novi reagira upravo kao ti.— pokušao me opustiti je vidjevši koliko sam nervozan i prestravljen. Strah je to od nepoznatog
Nakon što sam se obukao u radnu odjeću javio sam se voditelju skladišta, gospodinu Mateju, koji me odveo na moje radno mjesto i pokazao što mi je činiti.
— Od sada si ovdje. Ove velike pakete stavljaš na policu sa oznakom xxl. One manje, a to su ovi, stavljaš na xl. Sve dimenzije vidiš na kutijama, a i napisane su ti ispod broja. U početku će ti ići sporije dok ti se oko ne navikne, no neka te to ne brine.
— Hvala gospodine!
— Molim te ne zovi me tako. Ja sam Matej i možemo biti na ti.
— Može!
Brzo sam se uklopio u okruženje. Upoznao sam lika što radi na viličaru. Uistinu jedna dobra osoba srednjih godina. S njime sam se uvijek mogao ispričati, a kada sam imao previše posla pomogao mi je.
— Marko kako ide? — upitao me Tomislav vozeći viličar kao da se rodio s njim
— Ide, ide pa stane. — odgovorio sam sa osmijehom na licu
— I to je legitimno. Kada ćemo na čik pauzu? — upitao me
— Pa ti znaš da ja ne pušim.
— Znam, ali ja pušim. Ne volim sam pušiti, a i tebi treba jedna kratka pauza.
— Što će reći Matej — upitao sam zabrinuto
— On će se ljutiti jedino ako ne pozovemo i njega — nasmijano će Tomislav
— Ako je tako može.
Tomislav je otišao po Mateja, te smo svi zajedno izašli van na hladan zrak.
— Kako ti se čini za sada u skladištu? — upitao me Matej
— Snašao sam se, ali iskreno mislio sam da ću ovdje raditi svega mjesec dva, no sada je prošlo već pola godine i ja ne napredujem. — odgovorio sam pomalo tužno no nisu primijetili
— Polako samo. Znam da si visokoobrazovan, ali vjeruj kada prođeš sve stepenice posao će ti biti puno lakši nego da preskačeš. Reći ću ja koju lijepu za tebe gospodinu Borisu. — rekao je Matej ohrabrujući me
— Hvala ti puno. Razmišljao sam čak da dam otkaz, ali gdje ću. Gdje god da odem imati ću manju plaću i goreg šefa.
— Ma kakav otkaz. Biti će ti tu dobro. Strpi se — opet me ohrabruje Matej
— Ajde Marko što ti je? Ovdje je najmanje stresno — dobacio je Tomislav
Gospodina Borisa nisam vidio već par mjeseci, a Matej je uistinu dobar šef. Uistinu se korektno odnosi prema meni, čak me pozvao kod sebe na neki roštilj.
Budim se iscrpljen umoran i još je ponedjeljak. Užas, a ja opet na isto mjesto raditi onaj dosadan posao. Mogu zažmiriti znam gdje stoji koji proizvod, ma mogu spavati i obaviti posao. No sva sreća da radimo od 8 - 15 sati. Najgori su mi oni dani kada znam da je vani sunce, a ja zatvoren u tim zidovima, nakupinama betona koji odzvanjaju od guma viličara.
Došao sam na posao minutu ranije i još se osjećam kao da sam uranio.
— Boris je tu! — viknuo je neto od radnika
Svi su se uskomešali, vežu cipele, namještaju majice, a mene, pa mene je baš briga. Ako mi odmah da otkaz tako mora biti, Tako Bog želi.
Od svih ljudi koji su u skladištu Boris je pozvao baš mene.
— Marko ima li kakvih problema? — upitao me ljutito
— Nema šefe.
— Zašto izgledaš tako neuredno? Već si do sada mogao naučiti da majica mora biti u hlačama. Zamisli kada bi svi hodali ovako firma bi izgledala neprofesionalno i na kupce bi ostavljali loš dojam. Svi bi dobili utisak kako smo neozbiljni i neorganizirano — rekao je pa nastavio — ovdje je to nedopustivo
— Nisam se stigao obući do kraja. — lagao sam pokušavajući se opravdati
— Nije se upišao onaj koji nije stigao na wc, već onaj koji nije na vrijeme krenuo — konstatirao je želeći mi dati do znanja kako nema opravdanja
— Hvala vam na ovoj konstataciji — pokušavam biti humorističan
— Imaš li kakvih problema, reci možda ti mogu pomoći?— rekao je Boris misleći kako sam rastresen. Znao je da nisam takav inače i da je ovo prvi puta da me vidio ovakvog
— Kad već pitate i imam. Gospodine Boris ja vas uistinu cijenim za sve što ste učinili za mene, ali ja više ne mogu ovo raditi. Nitko ne zna tako dobro kao ja gdje se koji proizvod nalazi. Evo mogu vam sve proizvode locirati, u kojem su redu na kojoj polici pod kojim rednim brojem. Ne mogu ovo raditi više ubija me ova monotonija. Imam talent za puno više a osjećam da ću ga ovdje potratiti. Kao da se nalazim u mračnoj kutiji u kojoj se snalazim bez problema, ali tako bi rado izašao. Ne ja nikoga ne ponižavam i ne tražim puno samo da me prebacite na neko drugo radno mjesto. Može biti i u sektor za čišćenje, ma bilo što samo da se maknem sa linije. — zastao sam, duboko udahnuo, pa nastavio — bio bih vam zahvalan.
— Djeluješ mi nezahvalno..
— Ne gospodine Boris nisam samo sa.. — prekinu sam ga
— Opet me prekidaš...djeluješ mi nezahvalno ili samo imaš zamor materijala? To nisi ti. — pokušavao je dokučiti što me to toliko muči
— Da gospodine Boris došlo je do zamora. Pokušavam sve odraditi kako treba, a onda mi dođe da uzmem sve te pakete i samo ih pobacam sa linije.
— Pokušati ću nešto smisliti. — pokušavao me ohrabriti iako sam ja mislio da se moja agonija nastavlja
— Hvala!
Dani su prolazili, a ja sam na istom onom mjestu. Lomim se. Često krenem da mu pokucam na vrata i kažem gotovo je. Polako dolazim do točke pucanja.
— Ide Boris — vikne Tomislav
Opet gospodin Boris dolazi do mene, no ovaj puta sam uredan.
— Vidim da si se danas uredan kao da si znao — nasmijano će mi
— Jesam.
— Kao da si znao da ideš na jedno mjesto sa mnom
Hodali smo dugačkim hodnikom, pa skrenuli lijevo, desno i još jednom lijevo.
— Ne mogu ti dati mjesto šefa skladišta, jer Mateja volim, lojalan je i sve drži pod kontrolom, ali ti mogu ponuditi mjesto voditelja sortirnice.
— Pristajem! — rekao sam bez zamuckivanja, ali u nevjerici i zbunjeno, pa dodao — iznenadili ste me
— Sljedeći tjedan u utorak dođi ovdje
Utorak je i ja dolazim u sortirnicu kad tamo haos. Majko moja mila ako sada pitam gospodina Borisa da bi nazad u skladište poludjeti će.
Nema mi druge nego da sve ovo posložim kako treba.
Organizirao sam sastanak sa svim radnicima.
— Od sada pa na dalje nema više da svatko radi sve. Podijeliti ću vas po sektorima, a svakih pola godine rotirati da vam posao ne postane monoton. Nazvati ću vas crvena ekipa u kojoj moraju biti samo muškarci oni će sortirati velike kutije. Razlog tome nije diskriminacija. Smatram da će muškarci lakše i brže sortirati velike pakete. Plava ekipa tamo će biti miješanog osoblja i oni će sortirati manje kutije dok će zelena ekipa završavati stavljajući etikete i tu će uglavnom biti žene. — objašnjavao sam sasvim siguran u svoju odluku
Naravno moja ideja je urodila plodom. Sve je bilo uredno, nitko se nije bunio i svi su sretniji dolazili na posao što meni iskreno to imponira. Zadržao sam se na tom poslu svega nekoliko mjeseci. Dolazim na posao opet 15 minuta ranije. Slažem stvari i održavam brifing među radnicima.
— Kratko ću. Svima se zahvaljujem. Odlično odrađujete posao te od sada pauza nije 30 minuta kao prije nego 40. Naravno ukoliko ima više posla morati ćemo se prilagoditi
— Hvala vam. — rekli su u jedan glas, pa zapljeskali
Uglavnom nikada nikoga
nisam kudio već usmjeravao kako da iz sebe izvuče još boljega sebe.
Nakon brifinga na vrata ureda dolazi gospodin Boris.
— Izvolite. — rekao sam već nakon drugog udarca
— Lijepo. Vidim zategao si sve i sve izgleda odlično. Nisam ni sumnjao da ćeš me razočarati
— Hvala gospodine Boris, kako vam mogu pomoći?
— Kad već pitaš — nasmijao se samo kao da ima neku smicalicu za mene, pa nastavio — imam novi posao za tebe.
— Plaća je puno veća, ali s njom i odgovornost. Trebaš mi u pakirnici.
— Ali šefe meni ne treba bolja plaća, meni je ovdje odlično
— Vjerujem i to se vidi, ali ti meni sada trebaš u pakirnici— uozbiljio se dok je govorio
Imam problema, velikih. Netko krade proizvode, a trenutna voditeljica ne može uhvatiti lopova. Nije ona nesposobna, već ne može se toliko približiti radnicima emocionalno, a da ne izgubi autoritet. Ne mislim je mijenjati. Tebe bih tamo ubacio kao radnika po kazni. Možeš pretpostaviti što to znači. Svi će ti se smijati, a što je još gore neće znati što si učinio i samim time to će im biti još zanimljivije. Ti ćeš znati da nisi kažnjen i da si moj čovjek na tajnom zadatku.
— Nije da sam sretan, ali kako mi opisujete moglo bi biti zanimljivo — znatiželjno sam rekao, a opet pomalo zabrinut. Svi znaju da ja nisam takav i sada će ispasti da sam ih izdao.
— OK, i što kada ga raskrinkam? — upitao sam gospodina Borisa znatiželjno
— Još nisi ni počeo a već znaš da ćeš uspjeti. — smijao se na glas
— Znam da hoću.
— Od sutra si u pakirnici.
— Može šefe, neću vas razočarati.
Šef se samo nasmijao i kimnuo glavom.
Evo me u pakirnici, četvrtak je i imamo najviše posla. Uistinu mi nije teško raditi, ali mi na živce idu ovi ljudi koji me stalno zadirkuju. Misle da sam tu po kazni. Eh kada bi im samo mogao reći da sam agent 007 na tajnom zadatku.
Svaki dan sam radio sa nekim drugim, a izgovor je bio da trebam naučiti raditi sve kako bi ih mogao mijenjati dok su na godišnjem. Uglavnom to je najgori posao u firmi i rijetko tko voli to raditi, a sada je pao na mene.
Stajao sam pred trakom za male proizvode i krajičkom oka vidio dečka kako skida kodove sa pakiranja, pa ih lijepi na druge pakete. Odmah mi je bio sumnjiv. Vjerujem da se on nije ni obazirao na mene, jer je mislio da mi do života nije kad su me degradirali sa voditelja sortirnice u radnika u pakirnici na najgore mjesto. Svakodnevno sam mu počeo kukati, onako diskretno, kako nemam love, da mi se gadi i gazda i posao. Nerijetko sam gazdu opisivao kao debelog, slinavog matorca. Tako dan po dan, a on mi se počeo otvarati no još nije učinio niti jedan potez koji bi asocirao na njega, pa da bude uhvaćen. Jako je pazi. Ja sam znao da on krade, ali bez dokaza nema zločina. Počeo sam i ja skrivečki skidati kodove i lijepiti ih na druge proizvode, a ove sa kojih sam skinuo neprimjetno spuštao ispod trak. Nisu se mogli tamo vidjeti bez da se ne zagledaš, jer tamo su ionako stajale rezervne kutiju u koje su se stavljali oštećeni paketi. Kada taj proizvod ide pod skener ne može se primijetiti da ga nema jer ga je skener očitao. Vidio sam da me gleda. Skrivečki, ali da me može vidjeti, odnosio sam proizvode u wc i vraćao se bez njih. Nisam puno krao svega u visini od par stotina eura tjedno kako ne bi bilo očito da surađujem sa vgospodinom Borisom. Da sam krao skuplje pakete vrlo brzo bi se otkrilo. Činio sam tako sve do jednog jutra kada mi je prišao.
— Vidio sam da proizvodi nestaju i da skidaš kodove sa proizvoda.
— Ma nisi me mogao vidjeti jer ja ništa nisam učinio — poričem bez da trepnem.
— Jesi, vidio sam da ih stavljaš ispod trake, a onda kada nema nikoga nosiš u wc gdje ih stavljaš ispod rigips ploče na plafonu. Ne boj se neću te prijaviti no želim ti ponuditi nešto — rekao mi je Fran koji je prvi osumnjičeni
— Reci — glumio sam zainteresiranost
— Ja imama razrađen plan i imam dogovor sa portirom tako da sve možemo iznijeti van, ali meni ide 10% od tvojih proizvoda
Pristao sam bez riječi i pogovora, kulturno mu se zahvalio. Dogovorili smo se da ćemo na kraju radnog vremena otići zajedno van i da će me upoznati sa portirom. Nakon što sam sve detaljno proučio obavijestio sam gospodina Borisa.
— Hvala ti i svaka čast odužiti ću ti se, a ti se vraćaš na staro mjesto, čekaju te tamo. — smijao se znajući što me tamo čeka
— Bok šefe! Čuli smo da ste nagrađeni povratkom jer ste uhvatili lopova. — upitkivali su me radnici sortirnice
— Moram vam biti iskren. Ja nikada nisam ni bio smijenjen sa ovoga mjesta.
— Kako to mislite? — znatiželjno su me pitali iščekujući moj odgovorio
— Gospodin Boris mi je dao zadatak da uhvatim lopova u pakirnici.
— I uspjeli ste ili?
Da naravno da jesam, štoviše uhvatio sam dva lopova
— Dva? Koji su?
— Fran koji je radio na liniji za oštećene pakete i portir koji mu je pomogao da sve bezbrižno iznese, nego gdje je Marina.
— Marini je jučer bilo vjenčanje...
— Zaboravio sam. — sramežljivo sam promrmljao
Otišao sam do ureda i poslao poklon.
Sada kako sam voditelj već 6 mjeseci i kako sve odlično funkcionira odlazim u pogon kako bi pozdravio radnike i saznao novosti. Tko se ženi, da li je nekome umro bliži rod....
I ovaj posao polako postaje dosadan. Da odem na mjesec dana i da se vratim sve bi bilo isto. Sve funkcionira odlično, nemamo zaostataka, štoviše radnici imaju vremena za veći predah što naravno ne otkrivam gospodinu Borisu. Svi smo kao jedna velika obitelj, krijemo to kao zmija noge.
— Gospodin Boris dolazi — glasno sam viknuo
Dolazi u sortirnicu i ravno na vrata moga ureda. Vidio sam ga kroz mali prozor koji se nalazi lijevo od velikog prozora s kojega imam pogled na cijelu sortirnicu. Znao sam da će doći, no mislio sam da će se prvo pozdraviti sa radnicima. Nekako mi prilazi brzim korakom. O Bože nešto se dogodilo. Nadam se da nismo krivi mi. pokucao je na vrata ureda kao da ovo nije njegova firma, nego kao da dolazi u goste. Gospodin Boris je ušao, opet sjeo na stolicu namijenjenu strankama i započeo priču
— Od sutra si u uredu za ljudske resurse. Čovjek koji je tamo radio je otišao u mirovinu, što sam ja naravno zaboravio, a zanimljivo je da znam svaki rođendan od svakog radnika ovdje. S obzirom na zvanje ti si mi najbolji kandidat i jedini. — gromoglasno se nasmijao
Ostao sam bez daha, bez riječi, iznenađen.Nisam siguran da li sam sretan ili uplašen, vjerojatno oboje.
Napokon skidam radnu odjeću i oblačim odijelo. Da li da se radujem ili da plačem..ni sam ne znam. Ako bude kako mi je bilo na početku kada sam došao na mjesto voditelja sortirnice zaplakati ću.
Sutradan oblačim Sive hlače u koje sam upasao košulju blago zelene boje i sako jednak kao hlače. Nisam pobornik kravate ili mašne tako da ću to preskočiti.
Prvi dan mi je protekao burno. Od radnika svi me gledaju s visoka. Ostavljaju utisak na mene kao da nisam dobrodošao ovdje, kao da im nisam ravan. Kao da ima tisuće drugih kandidata koji su zaslužili ovo mjesto prije mene. Preispitujem se griješim li? Trebam li tražiti od gospodina Borisa da me vrati u sortirnicu?
Pa tako mi je bilo i kada sam došao u sortirnicu, no tamo sam došao na mjesto voditelja i nitko nije smio biti drzak prema meni. Bojali su se, no na kraju su me zavolili i bili tužni kada sam im priopćio da odlazim. Nisu se bojali sljedećeg šefa, jer je on bio moj zamjenik kojega jednako vole kao i mene, ako ne i više. Nadam se da će i ovi ušminkani ljudi obučeni u neka skupa odjela omekšati, pa me prihvatiti kao ravnopravnoga sebi.
Neki čovjek, pričljiv, dok mi je opisivao svoj život, obitelj, djecu vodio me do mog ureda, koji je vjerojatno najdalje od ulaznih vrata, no nema veze. Malo mi je neugodno samo što ću više puta dnevno prolaziti kroz hodnik pored svih tih ljudi koji me gledaju sa visoka, barem se meni tako čini.
Kada bolje razmislim nisu oni možda toliko visoko koliko sam ja u svojim očima nisko. Uplašen sam i nimalo siguran u sebe.
Na stolu u uredu me je dočekala hrpa papira, vjerojatno 2 tjedna stari, a trebali bi se svakodnevno rješavati, jer iz dana u dan dolaze novi. Iskreno gledam u te papire i ne znam gdje započeti. Preispitujem se da li sam možda pogriješio? Zašto sam prihvatio ovaj posao? Po prvi puta mislim da možda nisam dorastao ovome mjestu.
Krenuo sam sa jednostavnijim obrascima, a one teške ostavljao za kasnije.
Prije nego sam krenuo sjetio sam se jedne priče. Učitelj je dao zadatak učenicima. Jedan tim je morao što više napraviti lonaca u mjesec dana, a drugi tim je u mjesec dana morao napraviti samo jedan, ali on mora biti savršen. Naravno pobijedila je ekipa koja je morala napraviti što veći broj, jer toliko su napravili lonaca da su ti lonci sa vremenom postali savršeni. To je bila moja vodilja. Radio sam što više jednostavnih obrazaca kako bi svoje znanje izoštrio i kako bi prijelaz na teže bio posve jednostavan. Nakon nekoga vremena nisam niti vidio razliku, a od čovjeka koji je bio zatrpan poslom došao sam do čovjeka koji ima vremena za kavu, jelo u obližnjem restoranu i priču sa kolegama.
Gledajući svoj stol udahnuo sam duboko i bio zadovoljan sobom, te sam shvatio kako se ne trebam ničega bojati, već odlučno krenuti u nove vode.
Što se tiče kolega na poslu, postao sam dio ekipe. Počeli su me cijeniti i sada sam ravnopravan njima.
— Dobrodošao u klub! — rekao je Sebastijan
Narednih tjedana radio sam poprilično žestokim tempom. Obujam posla je rastao, a zajedno s njime i potreba za zaposlenicima. Firma vodi računa o svemu, a najviše o svom ugledu. Ne dozvoljava sve formate ljudi, pa sjeti se mene i tetovaže na licu...uh Hvala Bogu dragome da sam je uklonio.
Petak je, danas nemamo nešto puno posla, a atmosfera u firmi je euforična. Danas jedan kolega pravi rođendanski party na koji je pozvao nas i naše obitelji. Ja trenutno nemam djevojku, ali to ne znači da ne idem, štoviše mogu si dati oduška pa se opustiti malo više nego ovi moji kolege uškopljenici i papučari koji moraju slušati svoje žene i djevojke.Možda koji od njih dođe sa ljubavnicom. E to bi već bio spektakl.
Biti će danas ludo, no sljedeći vikend će biti još luđe. Sljedeći vikend ja pravim party, a pogodite što je sljedeći vikend...pa moj 29. rođendan.. Kao da sam jučer bio 19, a prošlo je već 10 godina...nedostaju mi ti dani bez brige i pameti, a možda pak ne jer osim brige i pameti nisam imao roditelje mojom velikom glupošću. Hvala Bogu ispeglao sam to koliko se dalo ispeglati...
Idem dolje do skladišta da se dogovorim sa Matejom da idemo zajedno.
— oooo dobar dan. Lako je tako raditi kad se samo sjedi.— rekao sam mu zadirkujući ga
— a što ću kada mogu — nadovezao se na moju zezanciju
— Šalim se, pri kraju smo, sve smo stigli...
— Odlično no nisam zato ovdje, nego čuo si za zabavu što priprema Sebastijan — upitao sam
— Naravno da jesam i po onom što je pričao biti će ludnica — odgovorio je
— Da da biti će. Hoćemo li se naći u pabu, pa poslije zagrijavanja kod njega ili imaš drugu ideju — upitao sam
— Niti jedno — odgovorio je
— Kako to misliš?
— Danas idem sa djevojkom na večeru, obećao sam joj prije nego sam znao za party
— Papučaru, Šalim se, zabavi se.
U pola devet po dogovoru došao sam pred Sebastijanova vrata. Iznad vrata stajao je natpis "DOBRODOŠLI". Vrata su bila okićena balonima i zlatnim točkicama koje su me podsjećale na zvjezdano nebo.
Uhvatio sam metalnu kariku koja je visila na vratima, i lupio 3 puta.
— Čovječe lakše malo skoro su mi razbili staklenu skulpturu koliko su se uplašili,. Vidiš ovdje je i zvono.
— Vidim, ali imao sam želju u životu lupiti ovom karikom i nisam mogao propustiti priliku
— Ma sve pet — odgovorio je
Kada sam ušao sve je bilo baš kako sam i mislio da će biti. Netko mu je morao pomoći da okiti ili je čitav dan sam puhao te balone, sipao konfete, ukrašavao stol, maramice, pladnjevi...sve izgleda to i na mjestu.
— Raskomoti se i posluži. Osjećaj se kao kod kuće — rekao je
— Hvala, pokušati ću — odgovorio sam nasmijano
Naravno to sam i učinio, debeli crni kaput sam objesio na vješalicu i uputio se ka stolu sa hranom. Nisam jeo od ručka, a piti na prazan želudac i nije nešto najpametnije.
Napravio sam si sendvič od kobasice, sira i kiselih krastavaca koji je odličan dodatak sendviču. Mala zamjerka na kobasicu mrvice je preljuta, no prolazi. Ugasiti ću ljutinu prvo nekim pivom, a za dalje ćemo vidjeti.
Nakon svega 2 sata alkohol je uzeo svoj danak i polako mi profesionalna uštogljenost napušta tijelo. Svi su pod utjecajem alkohola, pa ovo moje ponašanje ne dolazi do nekog značajnog izražaja. Malo mi se vrti u glavi, pa kako bih to prikrio lagano plešem kao grana žalosne vrbe na povjetarcu. U ritmu neke techno glazbe, koju iskreno ni ne volim, jer za mene glazba nije samo sviranje već kombinacija sviranja i pjevanja, ja se gibam na relaciji stol sa hranom stol sa pićem. Niti jezik više nije gramatički ispravan i ne drži fokus tako da razgovor sa kolegama koji imaju isti problem zvuči kao dvije različite radio stanice na istome radiu koje se bore koja će biti glasnija. Oko 2 u noći kolega nam je pozvao taxi. Iskreno imam osjećaj kao da ide preko drugoga grada, nikada stići, a bome toliko nam je i naplatio.
Novi radni tjedan je iznad očekivano naporan. Odjednom se skupilo toliko posla da ni sam ne znam kako ćemo to sve uspjeti odraditi do vikenda. Ukoliko ne odradimo sve morati ćemo raditi za vikend, a to znači samo jedno, od moga rođendana nema ništa.
Evo već je četvrtak i svi smo malo dali gasa tako da će nam sutra vjerojatno na poslu biti laganica. Sve sam ih pozvao na rođendansko slavlje i po njihovim izrazima na licu rekao bih da im je baš drago.
Naravno sam opet otišao u skladište kako bi pozvao Mateja—
— Disi ljenčino — rekao sam mu
— Evo me, upravo sam krenuo da malo prilegnem — našalio sež
— Nadam se da nisi ništa dogovarao za vikend — upitao sam ga
— Nisam još, zašto?
— Pa u nedjelju mi je rođendan, ali slavlje pravim u subotu navečer, dođi sa djevojkom da je upoznamo, a ne da je kriješ kao zmija noge.
— Naravno da ćemo doći — odgovorio je nasmijan
Ništa prijatelju vidimo se onda u subotu
— Može
Nije on običan prijatelj, on mi je baš baš dobar. Pristojan, kulturan, lojalan. Nije jedan od onih koji će ti okrenuti leđa onda kada ih najviše trebaš. Ima nesretan brak iza sebe i dijete sa bivšom ženom. Pričao mi je jednom kada smo sjedili u pubu i malo previše popili kako ju je volio baš onako kako bi svaki muškarac trebao voliti svoju ženu sve dok jednom nije našao račun nekoga hotela na njeno ime. Na prvu nije reagirao jer je znao da kao trgovački putnik prenoći u nekim gradovima. Jedan dan našao je račun za hotel, ali u gradu u kojem žive. Naravno apsurd je da ona ide spavati u drugi hotel, a mogla je spavati u svojoj kući udaljenoj svega pola sata vožnje autom.
Kaže, onda mu je to bilo malo sumnjivo, ali tješio se da to nije ništa i da je vjerojatno bila umorna toliko da više nije mogla voziti pa je prespavala u tom hotelu. No okosnica svega je bila kada je našao još jedan račun, pa još jedan i to u istom hotelu. Onda se odlučio za potez, užasan potez, da ju prati. Taj dan u kasno popodne mu je rekla kako ide sa klijentom dogovoriti neku veliku kupovinu i da je ne čeka. Naravno odveo je kćerku kod svojih roditelja da prespava, a on se obukao i krenuo za njom. Kada je automobilom skrenula na neki parking shvatio je da je to parking onoga hotela čije je račune našao već nekoliko puta u njenoj garderobi i na podu ormara. Naravno uhvatio ih je na djelu.
Ispričao mi je kako se nikada tako nije osjećao. Nije znao da li je u njemu bijes, tuga, ljutina...sve mu je bilo izmiješano. Na tren bi plakao, na tren bi joj pljunuo u lice, na tren je tjeskoba. Kako ne bi učinio nešto loše pokupio se i otišao dama. Sutradan kada se vratila započela je klasičnu priču kako je bila umorna pa je prespavala u hotelu. izvadio je njena 3 računa od prije i pokazao joj.
— Zanimljivo je kako si već tri puta prespavala u hotelu svega 30 minuta od kuće, a i noćas si
— Kako znaš, ne razumijem — uzmucala se.
— Vidiš kada sam našao ova tri računa postalo mi je sumnjivo. Iskreno ta sumnja me izjedala i pratio sam te...sve sam vidio, nema više laži, a mi ćemo se rastati kao prijatelji. Moramo tako, mada ne bih htio, jer zajedničko jedino što nam ostaje to je naša mala princeza..
I tako je on jadan izgubio ljubav svojega života, ali kaže nema veze Bog ga je nagradio novom, ljepšom i boljom, čak ju je i kćerka odmah prihvatila....
Možda smo još nešto razgovarali iskreno pojma nemam. Dok mi je pričao runde su se samo vrtile i vrtile, a onda je uslijedio black out.
Došao je kraj radnog tjedna i vrijeme je bilo za zasukati rukave i učiniti ovo moje slavlje glamuroznim. Nisam želio da bude ni mrvicu manje glamuroznije od partya prošlog vikenda. Na slavlje su bili pozvani svi radnici i njihove obitelji. Na slavlje sam naravno, pozvao mamu i tatu kako bi ih upoznao sa svim svojim kolegama, jer sam ih u često spominjao kroz neke priče.
Klasika moja mama ovo, moj tata ono. Takvo je ponašanje više priličilo 20-ogodišnjaku, ali ja sam te godine usro, pa sada pokušavam sve nadoknaditi, sve one godina kojih sam ih se stidio. Sada želim prikazati da se ne stidim.
Slavlje je glamurozno. Stotine balona, kolači, torte, vina različitih vrsta. Pazio sam na svaki detalj.
Toliko sam pazio da sam čak odabrao salvete i bukete koji će krasiti stolove. Na stol sa pićem stavio sam svijetle salvete boje kajsije sa nekim cvjetnim uzorkom, jer računao sam da ukoliko se netko malo "zamaže" nekim pićem svakako se to neće vidjeti na salveti, a ukoliko bi riječ bila o crvenom vinu onda bi cvjetni uzorak baš došao do izražaja. Od cvijeća sam stavio kaktuse kod teqille, bijele orhideje kod bijelog vina, a crvene kod crvenog. Kod vinjaka, konjaka i rakije stavio sam ljiljan koji ima žestok miris što i priliči pićima kod kojih stoji. Kod likera sam stavio livadno cvijeće koje je raznoliko baš poput trava u većini likera. Kod bezalkoholnih pića nisam stavio ništa, čak sam razmišljao da ih ne stavim na stol.
Na stol sa jelom sam stavio okrugle tanjure na koje su u koncentričnim krugovima poslagani redovi kulena i to baš onoga kojega smo mama, tata i ja jeli u restoranu, pa škripavac, gauda, ementaler, edamer, massadamer i još neki kojima ni imena ne znam, pa opet red šunke kobasice i slanine. Pored svakoga su u malim zdjelicama bile poslagane one male poput čačkalica drvene vilice. Stavio sam ruže crvene, bijele i žute, a od salveta neke u boji mahagonija da se ne vidi kada se netko obriše. Malo mi je ružno kada se netko tko je malo više popio pa ne pazi kako jede i sav bude mastan i crven oko usana, obriše u bijelu salvetu na kojoj se iz aviona vidi crvenilo. Ove moje ipak jamče neku vrstu diskrecije.
Neki od njih vjerojatno misle da sam lud i da pretjerujem.
— Nije li ovo malo previše? — upitala me mama gledajući u stolove
— Ne znam mama, možda i je, ali sretan sam. Još „jučer” sam htio skočiti na tračnice tik ispred vlaka, a već danas mi slavim svoj rođendan.
Iskreno čudi me da gospodin Boris došao Čim je ušao potapšao me po ramenu i rekao kako sam napokon sjeo na vlak.
U ovom "vlaku" se osjećam sigurno i sretno, naravno ukoliko je mislio na moj položaj u firmi, a ako nije onda pojma nemam što mu je to značilo.
Gospodin Boris je otišao nakon svega sat vremena što je bilo i za očekivati s obzirom na njegovu poziciju u firmi.
Nakon par sati plesanja, jela i cuge svi smo se opustili. Iskreno ja malo više. Dok sam sa svima nazrdravio alkohol je odradio svoje.
Kako bi malo nadošao idem do wc— a umiti se. Prolazeći kroz hodnik „zid me gurnuo” i ramenom sam udario u djevojku. Ne mogu reći da me sram, alkohol to ne poznaje, ali znao sam da trebam biti kulturan, pa sam se ispričao.
Kako mi se vrtilo u glavi pogled mi je bio usmjeren na pod, a sada kada sam stao lagano sam podigao glavu i ugledao prekrasnu crnku vitka stasa u prekrasnoj haljini boje trule višnje. Od zlatnog lančića oko nožnog zgloba nisam ni primijetio nosi li štikle, čizme ili patike.
— Oprosti nisam namjerno, zid me gurnuo. — pokušao sam biti humorističan
— Nije problem, nisi me jako udario, preživjeti ću. — odgovorila mi je
— Dozvoli ovoj ludoj glavi da te počasti nekim piće.
— Pa ovo je slavlje koje je organizirao direktor sektora za ljudske resurse, Prijatelj moga dečka, a na stolu je poslagao toliko vrsta pića da sam za neke prvi puta čula. Vidim većinu si ih već upoznao. — našalila se, pa nastavila— hvala ali ne treba mi to piće
— Taj sam!
— Koji taj?
— Pa ja sam domaćin
— Da baš.
— Ali uistinu jesam. Reci mi tko ti je muž, pa ću ti reći sve o njemu.
— Nemam muža, a moj dečko je šef skladišta.
— Odlična je osoba, dobar radnik i prije svega je lojalan. ima kćerku iz prvoga braka, on mi je jedan od boljih prijatelja
— Pa kad ti je šef, zato i znaš toliko. — zaključila je
Nakon svega par trenutaka ulazi Matej.
— Šefe vidim da ste upoznali moju djevojku. — našalio se kako se inače šalimo
— Ne samo da sam upoznao već me i zid gurnuo na nju— odgovorio sam sa osmijehom — ispričavam vam se još jednom gospođice, a mi kolega vidimo se u utorak. Sutra ste svi slobodni kako smo se i dogovorili.
Ako vam nešto bude nekada trebalo računajte na mene.— rekao sam poprilično pripit pokušavajući se iskupiti
Ostavio sam ih i otišao u wc. Nakon što sam se umio odmah sam malo nadošao i vratio se na zabavu.
U ponedjeljak sam pozvao šefa skladišta u ured.
— Bok!
— Bok Marko! Reci..
— Ma samo sam se htio ispričati. Malo sam previše popio pa mi se zavrtilo u glavi i skoro sam srušio tvoju djevojku.
— Ma ona je to zaboravila već. Ništa strašno.
Završili smo priču, a Matej je otišao na svoje radno mjesto. Ja sam nastavio utapati se u papirologiji i dosadnim razgovorima.
Ljude koje sam odlučio zaposliti bili su lojalni i vrijedni radnici. Nikada se gospodin Boris nije požalio na njih niti mi je prigovorio na mom odabiru.
Tako sam jedan dan zaposlio gospođicu Snježanu. Mladu djevojku vitka stasa. Na razgovor za posao došla je u tailleru. Prekrasnom kostimu baršunaste boje i svilenom mašnom. Nisam je gledao očima kako mladić gleda djevojku, već poslovnim. Taj njezin stav, odriješit, pomalo drzak, govorio mi je da se radi o buntovnoj osobi. Njezine diplome stvaraju drugačiju sliku. Intelektualka sa stavom svjesna sebe u potpunosti. Baš osvježenje za firmu kojem treba dati šaansu.
Prolazili su mjeseci, a rezultati koje je moj tim postizao bili su impozantni. Nakon što je gospodin Fran otišao u mirovinu otvorilo se mjesto za izvršnog direktora PR- a.
Nisam imao pretenzija za to mjesto, jer sam sebe svakako doživljavao još ne spremnim, ali ne mogu reći da mi se ta ideja nije sviđala.
Gospodin Boris je to mjesto ostavio upražnjeno nekoliko mjeseci tako da je velik dio posla pao na mene i još jednog kolegu sa kojim se baš nisam slagao sve do jednoga dana.
Gospodin Boris nas je obojicu pozvao u ured.
— Bok Marko! Bok Filipe! Svjesni ste da je mjesto izvršnog direktora već neko vrijeme upražnjeno. Isto tako sam i ja svjestan da je velika odgovornost, uz posao koji radite, pala upravo na vas. Meni se iskreno jako teško odlučiti koga da postavim za izvršnog direktora.
Uskomešali smo se. Mene je počeo oblijevati neki znoj. Htio sam to radno mjesto, a opet bojao sam ga se. Bojao sam se da nemam dovoljno autoriteta.
— Postaviti ću vam jedno pitanje, a tko odgovori na njega na način koji zadovoljava mojim zahtjevima postati će izvršni direktor. — rekao je gospodin Boris dok je sjedao na svoj veliki stol od crne cedrovine.
— Ukoliko bih želio zatvoriti firmu kako bi vi reagirali?
Meni bi bilo jako žao, ali vas poštujem tako da bih prihvatio vašu odluku — odgovorio je Filip
— To bi bilo posebno glupo. Svi radnici i njihove obitelji bi ostale gladne. Vjerojatno bih se posvađao s vama. Firma odlično posluje, a poslovati će još bolje, pa ne vidim razloga za takvu ne promišljenu odluku — rekao sam pomalo ljutito misleći kako mu je pala neka glupost na pametnije
— Moja odluka je da ti Marko budeš izvršni direktor. Meni ne treba netko tko će me stalno podržavati, već tko će mi dati razloga u mojim teškim trenutcima da nastavim dalje. Marko čestitam ti.
— Hvala iako mi nije to bilo na umu
Svaki dio ove firme sam volio, ali ovaj mi je postao najdraži, jer napokon radim ono što volim i uistinu sam dobar u tome. Svakodnevni izazovi su me ispunjavali. To je ono što sam htio prvoga dana, još od kada sam imao onu ružnu tetovažu „frreedom”, a nikada nisam bio slobodan.
Organizacija i predstavljanje firme svaki put su mi bili izazov. Rezultati koje sam postizao bili su zadivljujući.
Postao sam most između radnika i gospodina Borisa