Poglavlje VI

1. Često se sjetim mame i tate. Njihovih zagrljaja, ljubavi kojom su me obasipali. Nedostaju, jako.

2. Svaki put kada idem u Zagreb, odem na groblje i ostavim im dvije ruže, pomolim se i ispričam im novosti. Bol je u početku bila jaka i tvrdoglava, a sada je osjećam sve manje. Sada su dvije puzze otišle iz moga života i moja slika više nije cjelovita.

3. Za Zagreb me ne veže više ništa, a za Osijek moje sve. Zavolio sam taj grad, a i kako ne bih kada je tamo moja esekerka.

4. Marija i ja, otkako živimo zajedno, imamo milijune želja i još toliko ideja.

5. Jedan dan sam hitno morao u Zagreb. Ekipa je negdje zapela, pa sam išao to ispeglati. Kada sam došao, imao sam što vidjeti. Toliko grešaka da ni sam ne znam odakle krenuti. Poludio sam i sazvao sastanak.

6. – Lijep pozdrav svima – pozdravio sam ih ljutito, no to nisu mogli odmah vidjeti jer sam to odlično skrivao, iako vjerujem da su osjetili.

7. – Ovako više ne možemo raditi. Ako se mislite zajebavati samo zato što me nema ovdje, budite uvjereni da se i ja znam zajebavati još bolje od vas – morao sam biti vulgaran ne zato što sam ljut, nego da promijenim način razgovora i tim činom ih trgnem, da im ne zvučim kao po nekoj špranci – pa sam nastavio – ovo što se događa u firmi je katastrofa. Mislio sam da na vas mogu računati.

8. – Možeš, možeš... – počeli su dobacivati, prekidajući moje izlaganje.

9. – DOSTA – viknuo sam – dosta je bilo igre. To što nisam svaki dan u uredu ne znači da se ovdje ne radi. Ja sam toliko truda uložio u ovu tvrtku, to vam može potvrditi i gospodin Boris, i ne očekujem od vas ništa manje. Tu ste zato što ste dobri u svojem poslu. Ono što želim od sada je da taj svoj posao činite još bolje. Kada zapnete, zovete me. Nema više odrađivanja posla po principu „ja mislim". Ne kažem – i nemojte to shvatiti kao kliše – nemojte misliti, već radite. U ovoj firmi svi koji su tu moraju misliti. Od Tomislava koji radi na viliičaru do Snježane koja je vaša voditeljica.

10. Mislim da sam dovoljno jasan!

11. Ukoliko imate pitanja, sada je vrijeme, ne kada odem – završio sam izlaganje.

12. Nakon što sam ih pokušao vratiti iz nekakve opuštene, neradničke atmosfere, odlučio sam otići do gospodina Borisa. Bio sam ljut. Imam toliko posla da ne znam di mi je glava, a di peta. Mislim da toliko posla nisam imao od prvoga dana.

13. Nervozno sam hodao hodnikom prema uredu gospodina Borisa. Kada sam došao do vrata, samo sam dva puta zakucao i odmah ušao, ne čekajući odgovor.

14. – Čemu tolika užurbanost i nervoza, Marko? – upitao me.

15. – Gledajte, gospodine Boris. Ja sam upravo održao brifing u kojem sam na sasvim glup način pokušao motivirati ljude. Ja više ovako ne mogu. Ili mi dajte otkaz ili mi dajte ispomоć – odgovorno sam rekao, preuzimajući svaki oblik rizika.

16. – Ne razumijem u čemu je toliki problem.

17. – Problem je u tome što imamo konstantno više posla nego što možemo odraditi. Istina jest da smo u konstantnom suficitu, što nas dovodi do ovoga.

18. – I što predlažeš? – upitao me s osmijehom i nekako ponosno, kao da je ponosan na mene. No to mi se nekako učinilo čudnim, jer iz moje perspektive uopće nije imao razloga za to.

19. – Predlažem da mi još malo više oslobodite ruke. Za VD na mom poslu htio bih Snježanu. Godinama je lojalna, odlično odrađuje svaki svoj zadatak. Nije perfekcionist, ali ima taj svoj neki način koji odlično funkcionira i ona ga još bolje „hendla". Što je još važnije – ljudi je vole i u njoj vide autoritet.

20. – To govoriš samo da bi još manje dolazio u Zagreb – učinilo mi se kao da me podbada.

21. – OK, idući tjedan se vraćam, no to neće ništa promijeniti. Vidim da ste već odlučili.

22. Samo sam se okrenuo i nervozno krenuo prema vratima, a onda me odjednom gospodin Boris zaustavio.

23. – Stani, Marko! – viknuo je glasno i oštro. Smrzao sam se; nisam ga još vidio takvoga. – Ako uistinu misliš da je tako i da će tako biti bolje za firmu, raspodjeli radnike kako misliš da je najbolje. Tebi vjerujem i po prvi puta sam te vidio takvoga. Imaš odriješene ruke.

24. – Hvala vam. Neću ponavljati kliše poput „nećete požaliti" zato što sam siguran da to već znate – rekao sam dok su mi usne lagano počele oblikovati osmijeh.

25. – Znam da nećeš, hajde da taj tvoj plan malo razjasnimo.

26. – Ovako. Želim da Snježana bude glavna i odgovorna, odmah ispod mene. Ostatak ću se dogovoriti s njom, gdje ću koga postaviti. Nikada posao nije funkcionirao kada je svatko radio sve, ali svatko mora znati raditi sve.

27. – Može, no redovito me izvještavaj. A što se tiče preseljenja u Zagreb – pa ne želim te vidjeti ovdje – našalio se, pa dodao – šalim se, naravno, i znam da bi tada bio nesretan, a to mi najmanje treba.

28. – Hvala vam.

29. Nakon razgovora s gospodinom Borisom pozvao sam Snježanu u ured.

30. – Bok, Snježana.

31. – Bok, Marko.

32. – Pozvao sam te u ured jer imamo manjih problema.

33. – Ja ih nemam, ti ih imaš – pokušavajući mi dati do znanja kako nije u redu da s njom dijelim ono za što sam kriv.

34. – Imaš, imaš. Ja sada ovo sranje koje mi je izmaklo kontroli ne dijelim s tobom, već ti želim nešto priopćiti.

35. – Otkaz možda? – upitala je drsko.

36. – Nije otkaz, već napredovanje – rekao sam s osmijehom, pokušavajući spustiti tenzije – i nemoj misliti da želim da me ti vučeš iz ovoga.

37. – Ne razumijem. Kako to sada odjednom? – upitala me iznenađeno. Drskost je u potpunosti nestala.

38. – Razgovarao sam s gospodinom Borisom. Ja više ne mogu sam ovo raditi. Firma posluje u „king-kongovskom" plusu – pokušavam se malo igrati riječima kako bih joj indirektno imponirao – što već i sama znaš. Iz tog razloga želim da ti budeš odmah ispod mene, odnosno da činiš ono što sam ja činio do sada, ali s obvezom da me konstantno izvještavaš, jer isto ja moram činiti prema gospodinu Borisu. Ja ću biti most između tebe i g. Borisa, a ti između mene i radnika. Dok je most prohodan, svi su sretni i zadovoljni.

39. – Gledaj, do sada sam bila samo tvoj tranzistor, odnosno ono što si rekao ja sam prenosila ostatku tima. Što će se sada mijenjati? Hoću li biti tranzistor s malo više odgovornosti? – opet je drsko upitala, kao da mi više ništa ne vjeruje.

40. – Moja ideja i ideja g. Borisa nije da budeš tranzistor, kako ti to već kažeš, nego da odluke donosi sama u danom trenutku. Ako i zabrlja, zajedno ćemo naći izlaza, baš kako smo to činili g. Boris i ja. Prvih četiri mjeseca radimo zajedno i zajedno donosimo odluke, kako bismo izoštrili tvoje odluke da budu što bolje i što je više moguće bez emocija.

41. – Znači li to da ja sjedim na ovoj stolici? – upitala me, dok je prstom pokazivala na stolicu na kojoj ja sjedim.

42. – Ako će ti to pomoći da doneseš bolje odluke, evo sjedi odmah.

43. – Ma ne, ne volim kožu. Pristajem.

44. – Pa to je krasno – veselo sam odgovorio i nastavio – sada idemo to zajedno reći ostatku tima.

45. Dok smo hodali dugačkim hodnikom do lifta, nismo pričali, a onda, netom prije nego što smo ušli u lift, rekla je smijući se:

46. – Bolje da si me odveo na onu večeru.

47. – Nije – rekao sam kratko i jasno, smijući se zajedno s njom.

48. Liftom smo se spustili do 1. kata i pozvali cijeli tim u salu za sastanke.

49. – Maloprije sam vam objašnjavao kako trebamo raditi, a ne radimo tako. G. Boris i ja donijeli smo odluku. Snježana više nije voditeljica, nego menadžerica. Od sada sve njene odluke slušate. Sa mnom ćete surađivati još četiri mjeseca i to strogo preko Snježane, a onda će, do kraja godine, ona vam biti nadređena u potpunosti. Neću trpjeti nikakvu sujetu i ljubomoru koja bi mogla utjecati na kvalitetu posla. Ukoliko netko ne misli da je ovo ispravna odluka, neka napusti ovu prostoriju, a onda će Snježana vidjeti što i kako dalje s tom osobom. Iskreno, sve vas cijenim jer ste najbolji u svome poslu – rekao sam odlučno.

50. Nitko nije negodovao. Prostoriju je jedino napustila Andreja. Ne mogu reći da mi je žao, jer je to osoba koja želi više nego što za to ima znanja, ali u svome poslu je odlična. Bit će ovo prva Snježanina odluka.

51. – Snježana, izvoli stolicu ili si naruči novu, a mi se čujemo za početak svaka dva dana.

52. – Može, ali ja ću ostati u svome uredu.

53. Sutradan sam se vratio u Osijek. Bio sam iscrpljen.

54. – Idemo li negdje na ručak? – Marija je upitala.

55. – Može, gdje ćemo?

56. – Pa negdje uz Dravu. Vidjet ćemo. Pizza, roštilj ili nešto slično.

57. Nakon ručka prošetali smo se po „jeziku". Ne znam točno kako se to zove, no tamo ga pojedinci zovu jezik. To je dio između zimske luke i Drave, nešto kao poluotok. Tamo smo sjedili par sati, pričali i gledali most. Kako je sunce zalazilo i kako je padao mrak, na Dravi su se počele razlijevati krasne boje. Uživao sam. To mi dođe kao terapija nakon ovakvih dana, a kada se u potpunosti spustila noć, a tople sunčeve zrake zamijenile hladne Mjesečeve, uputili smo se kući.

58. Marijin rođendan je bio sve bliže, a ideja za poklon mi je bilo sve manje. Što da poklonim osobi koja ima sve? Probirao sam po internetu, šetao po trgovinama, a ideje nisu dolazile niti blizu mene. Ne mogu joj kupiti parfem jer je njezin nos „osjetljiv" i probirljiv, tako da su šanse da ću pogoditi 40:60, ali ne u moju korist. Mislio sam i na teretanu, ali to je još veći rizik, pa makar bila i najskuplja.

59. Radio sam svakakve poslove, od moleraja i postavljanja pločica do izvršnog direktora, ali ovako težak posao mi nijedan od tih poslova nije bio. Sve ideje koje sam imao sam „ispucao".

60. Šetao sam se Osijekom i gledao u izloge svih onih trgovina, od Trga A. Starčevića, preko Kapucinske ulice, pa otišao do Ul. Hrvatske Republike, iz koje sam skrenuo u Županijsku ulicu i njome došao do trga. Sve sam prošao, a ništa nisam našao.

61. U svoj toj mojoj nemoćnosti odustao sam od potrage za poklonom, iako me svega par dana dijeli od njenog rođendana. Kako bih malo odmorio glavu od toliko napornog posla, odlučio sam se malo prošetati promenadom. To je lijek.

62. Od trga sam se spustio do Bijele lađe, a potom se promenadom uputio do Tvrđe. Na, po mojoj procjeni, otprilike pola puta odlučio sam prijeći preko pješačkog mosta pa s prijeke strane prošetati do automosta. Prelazeći preko pješačkog mosta, zastao sam negdje na sredini i gledao tok Drave. Gledao sam sve one ribolovce koji svojim čamcima putuju na njima idiličnom mjestu, neki kutak Drave gdje nađu mir – u svojim čamcima kao što u Veneciji turisti putuju gondolama...

63. – Jao, evo ga! – glasno sam uskliknuo – Hvala ti, mostu, znao sam da si poseban – zahvaljivao sam se mostu kao nekoj osobi, jer toliko toga lijepoga mi je donio.

64. Sada kada imam ideju, nisam mogao čekati par dana, već sam se odmah uputio u najbližu turističku agenciju. Obišao sam podosta tih agencija, ali nijedna ne nudi organizirano putovanje u Veneciju.

65. Sjeo sam za računalo i počeo tražiti. Putovanje je moralo biti na dan njenog rođendana.

66. Našao sam samo jedno takvo putovanje, ali se mora doći osobno u Zagreb i uplatiti polog.

67. Nazvao sam Mariju.

68. – Bok! Zvali su me iz firme i moram hitno u Zagreb – zapoeo sam svoju laž, pa nastavio – u firmi se desilo nešto i gospodin Boris isključivo mene treba. Imam vlak u 15:00 tako da neću doći na ručak.

69. – OK! A kada se vraćaš? – rekla je to nekako uznemireno i s nevjericom.

70. Tko zna što njoj sada prolazi glavom. Inače sam znao da idem u Zagreb par dana ranije. Možda misli da je varam? Ne znam, ali moram ovako.

71. Sjeo sam na vlak u 15 sati i odmah iz vlaka prvo nazvao Snježanu.

72. – Bok, Snježana.

73. – Bok, Marko! Kako si? Uživaš li u obiteljskom životu u Osijeku dok mi ovdje gorimo? – upitala me u šali, baš u onom svom stilu.

74. – Naravno da uživam! Ne mogu se žaliti. A što se tiče izgaranja na poslu, to ti ne bi povjerovala nikada. Pa poznam menadžericu firme i znam koliko je sposobna – uzvratio sam šalom.

75. – Dobra ti je ova, nema što. Zato i jesi izvršni direktor – govorila mi je kroz smijeh – nego što je bilo pa da me zoveš u tri popodne?

76. – Gledaj, ja sam upravo sjeo na vlak. Idem u Zagreb kupiti Mariji poklon za rođendan. Molim te, ukoliko bude slučajno zvala u firmu, neka te spoje s tobom, a ti joj objasni da sam na sastanku i da ću se javiti što prije. Isto tako, odmah mi to javi.

77. – Nema problema, ali zašto dolaziš po poklon u Zagreb i zašto misliš da bi ona zvala u firmu?

78. – Ne vjerujem da hoće, ali djelovala mi je sumnjičavo. Auto nam je na popravku, a ja tako iznenada idem u Zagreb. I ništa ne govori onoj vašoj zajedničkoj prijateljici. Mogu li računati na tebe? – rekao sam kroz osmijeh.

79. – Naravno!

80. – Hvala ti! Odužit ću ti se – smijao sam se govoreći joj, jer zadnji put kada sam joj se odužio, umjesto večere joj ponudio mjesto menadžera, nije baš bila sretna.

81. Došao sam u Zagreb nakon pet i pol sati „krstarenja" željeznicom. Zaboravio sam već kako je voziti se vlakom. Odmah sam otišao u agenciju i zakazao put.

82. Sutradan sam se vratio u Osijek. Marija mi je otvorila vrata i odmah mi skočila u zagrljaj, diskretno mi mirišući vrat.

83. – Brzo si se vratio – govorila je u nevjerici.

84. – Jesam, da. Više je to bio bauk nego problem. No i bolje da je tako – odgovorio sam joj, lažući ponovo, što mi je teško palo, jer nismo si nikada lagali i obećali smo si da ćemo si reći istinu, pa kakva god ona bila.

85. Marija je i dalje bila sumnjičava, što sam ja vidio iz aviona, dok je ona to pokušavala skriti. Bar je mislila da skriva.

86. – Idemo li na večeru? – upitao sam je.

87. – Danas ne. Dogovorila sam se s prijateljicom da odemo na kavu, pa do kina – rekla je to u stilu kao da mi vraća za iznenadni odlazak u Zagreb.

88. Došao je i taj dan. Marijin je rođendan. Ujutro, kada smo se probudili, dok smo još bili krmeljavi, upitao sam je:

89. – Što želiš za rođendan, ljubavi?

90. – Ništa. Želim da mi samo kažeš kojega smo datuma ti i ja završili zajedno – upitala me to jer sam datume zaboravljao. Znao sam datume od radnika tako što sam si ih zapisivao u knjižicu i svaki dan gledao ima li tko rođendana, ali ovaj sam znao.

91. – Kako ne bih znao, pa 16. 3. 2018. – rekao sam kao iz topa.

92. – Baš mi je drago. Jedan datum koji nisi zaboravio – jako me zagrlila i počela ljubiti, pa nastavila – ne treba mi ništa. Možemo na neki ručak. To mi je dovoljno.

93. – Može – odgovorio sam.

94. Uputili smo se u Baranju u restoran. Baš smo se zaželjeli neke riječne ribe. Kada smo došli i sjeli, rekao sam joj:

95. – Ti znaš da smo se mi dogovorili da si nećemo lagati – zapoeo sam razgovor aluzivno – vidiš, ja sam u Zagrebu bio iz nekih drugih razloga.

96. – Osjetila sam to. Kojih? – upitala je, nekako strahujući i bojeći se odgovora.

97. – Vidiš, išao sam tamo kupiti ove dvije karte – a zatim sam ih stavio na stol.

98. – Jao! – vrisnula je. – Ja sam se već uplašila da imaš neku ljubavnicu – rekla je nasmijano i sretno, pa nastavila – gdje me vodiš? U Zagreb na neku predstavu ili? – upitala me jer ona obožava kazalište.

99. – Nije predstava. Otvori kovertu.

100. – Pa ti si genije. Obožavam te. Kako si se uopće sjetio ovoga? – upitala me oduševljeno – Mislila sam da nikada neću ići tamo.

101. – To nije sve. Ovo je tura koja obuhvaća Veneciju, Rim, Milano i još neke gradove.

102. – Sada uistinu ne znam što da kažem. Ostala sam zatečena – samo je gledala u karte i pustila par sretnih suza, a onda došla do mene, sjela mi u krilo, zagrlila me i poljubila.

103. – Ali tu još nije kraj – nasmijano sam joj rekao.

104. – Nije kraj? Kako to misliš?

105. – Autobus kreće noćas – rekao sam joj kratko i jasno.

106. – Pa ti nisi normalan. Ajde plati ručak i idemo se spremati.

107. – Polako, samo nismo još ni pojeli. Kada jedemo, idemo do stana.

108. Otišli smo do stana, a Marija se nekako uznemirila. Vikala je: daj ovo ovdje, ono stavi tamo, zalij cvijeće, gdje mi je šminka? Sve smo potrpali u kofere. Marija nikada nije išla samo s jednim koferom i ruksakom nigdje, čak ni do Zagreba. Baš je uzbuđena. Krenuli smo na autobus.

109. Kada smo sjeli u autobus, Marija je odmah zaspala. Nedugo potom i ja sam pao u san.

110. Probudili smo se nakon četiri sata, baš pred Zagrebom, gdje smo sjeli na autobus turističke agencije i vozili se još oko osam sati do Venecije. Obišli smo Veneciju, Milano, Rim, Firencu, a putovanje završili Napuljem.

111. Znali smo tu Italiju gotovo svaki dan prepričavati. Bio je to provod koji se pamti. Nema ljepšeg poklona od uspomene. Uspomene su kao slike u albumu, a album je naša glava.

112. Često smo se zagrljeni na krevetu prisjećali gondole, jer smo skoro ispali iz nje.

113. Znali smo pričati i o kupovini kuće negdje na periferiji Osijeka. Jedna od takvih lokacija bilo je Cvjetno naselje. Povezanost gradskim prijevozom odlična, a mir zagarantiran. Daleko smo od gradske buke, ako se to može nazvati bukom.

114. Osijek mi je postao još draži grad. Postao je ispunjenje mojih snova. Pješački most mi je postao jedan od najboljih prijatelja – često sam znao reći kroz šalu. Od njega je sve krenulo. Redovito sam tamo znao otići.

115. Jednog dana, dok sam sjedio u uredu, nazvao me gospodin Boris.

116. – Bok, Marko! – nekako me tužno pozdravio.

117. – Bok!

118. – Trebao bi doći do Zagreba, imam problema – opet je tužno rekao.

119. – Kakvih problema, g. Boris? Što se desilo? – rekao sam mu, sada već pomalo uspaničeno, misleći da problem dolazi iz firme.

120. – Ana je bolesna i trebao bi potpisati novi ugovor – drhtao mu je glas dok mi je priopćio tužnu vijest o svojoj supruzi.

121. – Jako mi je žao, g. Boris. Doći ću već sutra.

122. Sutradan sam sjeo u auto i uputio se prema Zagrebu. U Zagreb sam stigao oko 18 sati, a kako g. Borisa ne bih uznemiravao, samo sam mu poslao poruku da sam u Zagrebu i da sam mu sutra na raspolaganju kada stigne.

123. – Bok, Marko! – nazvao me već nekoliko minuta nakon što sam mu poslao poruku – Nađemo se u uredu za pola sata, ako ti odgovara?

124. – Naravno! – odgovorio sam mu zaprepašteno.

125. Što je toliko hitno? Zar je gospođa Ana toliko bolesna?

126. Krenuo sam odmah, a u ured stigao već nakon 15 minuta. Nedjelja je, pa nema gužve. Ušao sam u firmu te prvo obišao urede. Papiri su po stolovima razbacani i to ne znači ništa loše – naprotiv, to znači da svi imaju posla. Papire su tako ostavili kako bi se u ponedjeljak lakše snašli i nastavili tamo gdje su stali. U uredu me već čekao g. Boris.

127. – Dobar dan, gospodine Boris. Kako ste?

128. – Dobar dan, Marko. Dobro sam zdravstveno, ali mi duša puca, jeca i plače – otvoreno mi je rekao i nikada prije nije bio takav.

129. – U vašem glasu i načinu kako govorite ne sluti mi na dobro – zaključio sam.

130. – I nije, Marko. Ani, mojoj Ani, dijagnosticiran je karcinom gušterače. Doktori su procijenili da će živjeti još šest do dvanaest mjeseci.

131. – Tako mi je žao, gospodine Boris. Kako mogu pomoći? U potpunosti sam vam na raspolaganju.

132. – Za početak me više nikada nećeš osloviti s „gospodine". Od ovoga trenutka sam samo Boris za tebe.

133. – Čast mi je to! – rekao sam iznenađeno.

134. – A kao drugo, dođi ovamo.

135. Prišao sam stolu i gledao papire u nadi da će mi papiri reći puno više nego što mi je rekao Boris. Nadao sam se da ću vidjeti novi ugovor, ma bilo što, kako bih se mogao pripremiti u sljedećih nekoliko sekundi, no na stolu nije bilo papira, već samo laptop i slika Borisa i gospođe Ane, te njihove kćerke Marine. Marinu sam samo jednom vidio u prolazu; Boris nije volio prikazivati je javnosti, a kasnije sam saznao kako nju firma niti ne zanima. Voli dizajnirati odjeću za muškarce. Navodno joj jako dobro ide i jako je uspješna, pa ne pada jabuka daleko od stabla.

136. Boris se digao sa svoje kožne stolice, odmaknuo se držeći se za naslon i sjedalo, okrenu prema meni.

137. – Sjedi, Marko.

138. – Ali ja ne razumijem. Nije mi ništa jasno – zbunjeno sam mu rekao, iskreno misleći da s njim nešto nije u redu, a i nije bilo.

139. – Sjedi, Marko, na moju stolicu.

140. Približavam se. Misli su mi u takvom neredu da ne mogu niti pretpostaviti zašto ovo čini. Od emocija prevladava strah – strah od nepoznatog. Sjedam oprezno kao da su na stolici žileti. Čim sam sjeo, on je stolicu okrenuo prema stolu. Sada ja sjedim na Borisovoj stolici podno velikog drvenog križa. I dalje sam zbunjen.

141. – Dobro izgledaš u ovoj stolici. Pristaje ti – rekao je s osmijehom. Prvi je to osmijeh od jučer.

142. – Sada mi je još manje jasno. Želite li mijenjati stolicu, pa meni dati ovu lijepu kožnu? – upitao sam ga, postavivši prvo pitanje koje mi je palo na pamet.

143. – Ne, Marko. Ja želim posljednje dane života moje Ane provesti s njom, međutim isto tako ne želim zatvoriti firmu koja jako dobro posluje i koja hrani više stotina usta. Stoga sam odlučio da ti do daljnjeg budeš VD vlasnika, odnosno mene. Znam, odgovoran je to posao, ali isto tako znam da ga jedino tebi mogu prepustiti, a da ne mislim konstantno je li sve OK.

144. – Jesi li siguran u ovo? – upitao sam ga, nadajući se da će reći da je ovo samo šala.

145. – Jesam, Marko. Od sutra si ti glavni i odgovorni u firmi. Ukoliko negdje zapneš, nazvat ćeš me. Nazvat ćeš me svakako da mi daš izvještaj. Prvih par dana nećeš ništa moći nego nastaviti svoj posao, jer je neko vrijeme potrebno da tehničari instaliraju nove šifre od svih pogona, strojeva, računala itd., koje ćeš dobiti ti i koje će sadržavati tvoj elektronski potpis.

146. Znam, tvoje sljedeće pitanje je vezano za Osijek. I to sam planirao. Dobit ćeš jedan laptop kojemu ću i ja imati pristup i samo preko njega ćeš moći pristupiti cijeloj firmi, odnosno onim dijelovima koji su računalne prirode, a danas je to gotovo sve. Isto tako moraš odabrati nekoga tko će tebe mijenjati. Nadam se da ti je sada sve jasno.

147. – Poprilično je. Naravno, još ću vas zvati po par puta dnevno dok se ne uhodam. Na moje mjesto će doći Snježana.

148. – Odličan odabir. Otkako te nema, ona i ja surađujemo nešto više nego prije i pokazala se kao sposobna mlada dama. I prije sam znao da si poseban i da jako dobro čitaš ljude. U tebi sam vidio sebe. Hvala ti, Marko, i znam da me nećeš razočarati.

149. Ostao sam bez teksta. Nisam znao što reći, pa sam samo šutio gledajući Borisa kako odlazi. Viknuo je još na odlasku da ured mogu namjestiti kako god želim. Mislim da ću ga ostaviti ovakvoga kakav jest. Smeđa kožna fotelja, stol od crne cedrovine, turski tepih i veliki drveni križ. Ovaj ured ima sve što treba imati ured.

150. Sjedio sam tako u uredu nekih pola sata i i dalje sam se bojao otvoriti ladice koje su sada moje. Prvo sam nazvao Mariju.

151. – Bok, ljubavi, moram ti nešto ispričati.

152. – Djeluješ mi uplašeno, reci – Marija je polako postala sumnjičava.

153. – Borisova žena Ana ima karcinom gušterače i ima još šest do dvanaest mjeseci života. Boris je odlučio posljednje dane provesti s njom, stoga sam ja postao VD vlasnika.

154. – Čestitam ti! – rekla je u isto vrijeme sretna i pomalo tužna – A što je s našim životom u Osijeku? Hoćemo li opet biti na relaciji Osijek – Zagreb?

155. – Ne, Boris je i to isplanirao. Sve mogu raditi iz Osijeka i sve će računale prilagoditi tako da mogu raditi iz Osijeka, tako što će mi dati elektronski ključ kroz par dana kada ga postave.

156. – Pa to je krasno, već sam se uplašila. A od kada ti gospodina Borisa oslovljavaš s „ti"?

157. – Od prije par minuta. On mi je rekao da ga od danas tako zovem. Na moje mjesto ću postaviti Snježanu.

158. – Odlično. Sretna sam zbog tebe i jedva čekam da te zagrlim i izljubim. Nemoj zaboraviti da za dva dana moramo kod ginekologa.

159. – Neću zaboraviti, a i sutra, najkasnije prekosutra, sam doma.

160. – Odlično, vidimo se. Sretna sam zbog tebe, pusa!

161. Uzeo sam par minuta da se malo saberem i posložim misli. Veliki je ovo korak kojemu se nisam nadao. Šokiran gledam u križ.

162. – Bože, pomozi mi – ponovio sam par puta naglas.

163. Kada sam se sabrao, nazvao sam Snježanu.

164. – Bok, Snježana! Znam da je pola osam navečer, ali ovo ne može čekati.

165. – Što je tako hitno? Marko, nemoj me plašiti.

166. – Sve ću ti objasniti. Možeš li odmah doći do firme?

167. – Pa mogu. Daj mi dvadeset minuta.

168. Digao sam se sa svoje nove, a stare stolice i uputio se u kantinu.

169. – Bit će ovo duga noć, kava je neophodna – govorio sam naglas dok sam hodao.

170. 
     

171. Ured gospodina Borisa Generirano uz pomoć AI Osmislio: Ivan Pavlović

172. 
     

173. Dok sam se vraćao iz kantine s kavom u ruci, došla je Snježana, te smo se zajedno uputili prema uredu. Kada sam prošao svoj stari ured, ona je zastala pred vratima i rekla:

174. – Marko, gdje ćeš?

175. – Idemo do ureda g. Borisa, sve ću ti objasniti – krenula je bez riječi, iznenađena.

176. Ušli smo u ured i ja sam sjeo na Borisovu stolicu.

177. – Sjedi – rekao sam joj blagim glasom, pokušavajući je opustiti.

178. – Ništa ne razumijem. Gdje je g. Boris? – upitala me puna nepovjerenja.

179. – Gospodin Boris je do daljnjega odsutan. Gospođa Ana, Borisova žena, ima rak gušterače i Boris želi s njom provesti zadnje dane. Mene je postavio za VD vlasnika.

180. – OK. To si mi mogao reći i preko telefona ili poslati mailom – rekla je, sada već pomalo nervozno.

181. – Vidiš, sada tek počinje biti „škakljivo"...

182. – Ajde prijeđi na bitno – nestrpljivo me prekinula.

183. – Nemoj me više prekidati, molio bih te. Odlučio sam tebe unaprijediti u izvršnu direktoricu. Tebi jedino mogu vjerovati, a i najbolja si u svome poslu. Prije nego odgovoriš, duboko udahni par puta. Uistinu si mi potrebna ovdje.

184. – Ubit ćeš me – rekla je nasmijano, pa nastavila – mogao si mi ovo javiti i preko telefona – smijala se još jače.

185. – Sjećaš li se da sam ti rekao da ću se odužiti? Evo, došao je taj dan.

186. – Što god napravio ubuduće, nisi mi dužan – nasmijano je dobacila, ali nisam mogao procijeniti je li sve isforsiranjо ili iz straha, a onda se uozbiljila.

187. – Hoćeš li biti ovdje? Tko će mi pomoći? Koje su mi ovlasti? – znatiželino je upitivala.

188. – Ne, ja neću biti ovdje. I dalje ću živjeti u Osijeku, ali mi je Boris dao izraditi elektronske ključeve koji će mi koristiti kao da sam tu. Ja ću ti pomoći, a onaj koji ide na mjesto menadžera je tvoja briga – samo biraj pametno. Imaš sve ovlasti koje sam ja imao do sada. Imaš li još pitanja?

189. – Imam. Kada to stupa na snagu?

190. – Samo reci da i odmah. Od sutra već možeš u moj ured.

191. – Pristajem, ali ostajem u svome uredu.

192. – Kolegice, izvršna direktorice, čestitam ti – odgovorio sam, pružajući joj ruku.

193. Prespavao sam u Zagrebu, a već u rano jutro uputio sam se za Osijek.

194. Marija me, čim me vidjela, jako zagrlila i u svome stilu rekla:

195. – Dobar dan, VD vlasnika. Kako se osjećate? Hoće li vam stari madrac odgovarati ili je prejeftin za vas? – upitala me smijući se svojim slatkim usnama.

196. – Naravno da neće. Ovaj nam je odličan.

197. – Škrtice, baš sam se ponadala – nasmijano je odgovorila.

198. Nakon dva dana uputili smo se kod ginekologa, da provjerimo zašto Marija duže vrijeme nije zatrudnjela, iako smo redovito pokušavali. Pazili smo na plodne dane, ali ništa.

199. Nakon ultrazvučnog pregleda, doktor je konstatirao da Marija neće nikada moći zatrudnjeti. Razlog je vjerojatno oštećenje jajnika nastalo u automobilskoj nesreći.

200. – Na žalost, gospođo Marija, vi nikada nećete moći zatrudnjeti. Automobilska nesreća iz djetinjstva je vjerojatno uzrokovala trajno oštećenje jajnika – rekao je doktor i nadodao – Želim vam reći da biste trebali posjetiti kardiologa. Nije ništa ozbiljno i nisam dovoljno stručan, no pri pregledu, čini mi se da sam uočio aritmiju srca. Dakako, to je moguće i zbog stresa.

201. – Hvala vam, doktore – govoreći, glas joj je drhtao, a oči su se punile suzama.

202. Kada smo izašli iz ordinacije, sjeli smo u auto. Marija je plakala i plakala. Oči su joj se zacrvenjele. Toliko smo željeli dijete, a već sada nam se svijet ruši. Čak sam i ja, nakon jako dugo vremena, plakao.

203. Narednih dana Marija je često znala biti tužna i povučena. Pokušavao sam je razveseliti, ali nije mi baš polazilo za rukom.

204. – Marija, ljubavi, ja sutra moram u Zagreb. Molim te, nemoj biti takva. Dogovori se s legičicom i idite u neki restoran, na kavu, u kupovinu – bilo što, samo iziđi iz kuće.

205. – Hoću, Marko, naravno – rekla je kao da me uopće nije slušala, a ovo je samo reakcija da me smiri.

206. U Zagrebu sam pomogao Snježani oko neke dokumentacije i obavio sastanke, ali samo one nužne. Nisam mogao Mariju ostavljati samu. U posljednje vrijeme je jako depresivna. Nisam je još vidio takvu, pa mi to sve jako teško pada.

207. Tog dana u Zagrebu otišao sam i na groblje. Kupio sam dvije crvene ruže, a mami Dragici i tati Anti sam sve prepričao, od novoga posla do stanja u koje je Marija upala. Plakao sam na grobu svoje mame i tate. Možda djeluje čudno, ali meni je bilo lakše, jer suze si nisam smio dopustiti kod kuće – nisam smio, radi Marije koju volim.

208. Vratio sam se u Osijek sljedećeg dana, a kod kuće me dočekala Marija.

209. – Sjedi, Marko.

210. Osjećao sam se kao da sam na sastanku s Borisom. Nisam znao što da očekujem, a to mi se nije niti malo sviđalo.

211. – Ja te jako volim, jako, ali mi se moramo razdvojiti. Ja sam tako odlučila. Ti moraš naći novu ženu s kojom ćeš imati djecu. Ti znaš da ja ne želim posvojiti dijete.

212. – Alo, Marija – prekinuo sam je.

213. – Nemoj ništa reći – prekinula je ona mene – ti to zaslužuješ. Zaslužuješ ti i više od toga.

214. Samo sam joj prišao i zagrlio je, zagrlio je toliko jako da mislim da je nikada nisam tako zagrlio.

215. – Ludo jedna. Ja volim tebe i što će mi neka druga? Što će mi ona koja pola toga ne bi mogla proći sa mnom što smo ti i ja prošli. Ludo moja mala, ako je Bog odredio da nemamo djecu, nećemo je imati, ali moramo imati jedno drugo, a ja hoću imati tebe.

216. Zagrlila me jako, glavu mi je stavila na prsa i samo plakala.

217. – Volim te, volim te jako – ponavljala je uplakana, a opet sretna. – Hvala ti, ljubavi.

218. – Hvala tebi, jer samo velika ljubav ima snage željeti onome kojega voliš nešto što u tom trenutku misli da je njemu najbolje.

219. – A jesi ga iskomplicirabio – nasmijala se kroz suze.

220. Sljedećih dana njeno raspoloženje se znatno popravilo. Redovito je odlazila na kave i u kupovinu. Čak nam je seks bio puno bolji i strastveniji. Kao da se bojala da ću je ostaviti, pa me htjela preduhitriti.

221. Jedanaest je sati navečer, a mobitel mi zvoni kao lud. Prvo su me zvala neka tri broja koja ne poznajem, a onda me nazvala Snježana.

222. – Marko, što se ne javljaš? – upitala me ljutito, baš kako inače zna.

223. – Odmaram. Što je toliko hitno?

224. – Umrla je gospođa Ana.

225. U tom trenutku, šokiran, samo sam je upitao je li sigurna. Gluplje pitanje nisam mogao postaviti.

226. – Jesam. Umrla je danas popodne.

227. – Hvala ti što si mi javila, evo krećem za Zagreb. Ništa ne radite, sve ću ja organizirati.

228. Marija i ja smo sjeli u auto i uputili se za Zagreb. Dok smo putovali, Marija je bookiralanajmila sobu u hotelu.

229. Odmah ujutro otišao sam do Borisa.

230. – Bok, Borise.

231. – Bok – odgovorio je kroz suze. Iskreno, nikada ga nisam vidio toliko tužnog, a i kako neće biti tužan, kad je Anu volio više nego firmu.

232. – Moja iskrena sućut.

233. – Hvala.

234. – Znam da nije vrijeme, ali molio bih te da meni dopustiš organizirati pokop.

235. – Može. Hvala ti puno.

236. Preuzeo sam cijelu organizaciju na sebe. Mediji su naveliko brujali o smrti Ane. Sve do jednoga sam nazvao i zamolio da budu blagi.

237. Na sam dan sprovoda dogovorio sam detalje. Oko svega su mi pomogle Marija i Snježana. Ipak je Boris toliko toga učinio za nas da je ovo najmanje što možemo učiniti za njega, ali i za gospođu Anu.

238. Istog svećenika koji je pokopao moju mamu zamolio sam da pokopa gospođu Anu. Objasnio sam mu cijelu situaciju i ono što sam priredio.

239. Kada je počela povorka od oprosne kapele prema grobu, bila je potpuna tišina, a onda je ista ona Marijina legičica koja je pjevala na pokopu moje mame zapjevala:

240. Jednom odletješe ptice, ulice naše ostaše bez sunca, čovjek ispratiše ženu, dugo na vjetru još stajaše sam.

241. Jednom odlazi svako putem svog života, na rastanku samo srce kaže: ja ću se vratiti.

242. 
     

243. A sad adio, a sad adio,
     i ko zna gdje, i ko zna kad,
     a sad adio, a sad adio,
     i ko zna gdje, i ko zna kad.

244. Gledam nepoznata lica,
     svaki taj čovjek ja bih mog'o biti,
     gledam, ljube se i plaču,
     putuju s nadom, ja odlazim sam.

245. Gledam oči dječaku,
     vraća se djetinjstvo,
     ugašena svjetla na peronu,
     takva si, mladosti.

246. 
     

247. Boris je plakao noseći buket najljepših crvenih ruža. Plakao je u tišini.

248. Na samom kraju uzeo je zemlju u šaku, rekao – Volim te! – i bacio je na grob. Kada su na grob bacili prvu lopatu zemlje, poletjelo je 37 bijelih golubova – toliko golubova koliko i godina koje su proveli zajedno. Tog dana i sljedećih još tri dana zaključao sam firmu i proglasio dane žalosti. Učinio sam to kako bih Borisa lišio nepotrebnih poziva klijenata.

249. Vratili smo se u Osijek, a nakon svega par dana uspio sam nagovoriti Mariju da ode kardiologu, po preporuci ginekologa.

250. Ja sam pak imao jako puno posla, a Boris mi se javljao rijetko – iskreno, ni ja njega nisam zvao. Znao sam kako ga je ovo pogodilo. Često je u našim pričama spominjao Anu. „Moja Ana ovo, moja Ana ono..."

251. No sve ove zasluge za posao koji smo odrađivali ne smijem zadržati samo za sebe. Snježana je odrađivala jako puno posla s velikim postotkom točnosti, no ništa od toga ne bismo ni imali za odraditi da nije svih onih radnika koji su hijerarhijski ispod nas. Čak i naše obitelji koje su sve to trpjele – njima najveće Hvala.

252. Čuo sam nedavno da je Sebastijan otišao u mirovinu. Baš mi je bilo drago. On je jedan od rijetkih koji mi je od početka pomagao. On je jedan od rijetkih koji je sebe dao u poslu koji je obavljao i, mada je u mirovini, zaslužuje zasluge. Uz njega su se mnogi, pa i ja, naučili posao i zadržali način na koji je on radio, a radio je besprijekorno.

253. Večer prije kardiologa Marija i ja smo sjedili u fotelji i, baš kao inače, igrali igru riječima. Jedan mora povezati neke riječi, a onaj drugi mora pogoditi o čemu je riječ ili što ta riječ znači. Znalo je potrajati i sat vremena, ali uvijek bismo pogodili. To nas je ispunjavalo jer toliko gluposti reći u jednoj večeri znalo nas je nasmijati do suza. Bio je to valjda neki oblik ispušnog ventila.

254. Tako je ovaj puta Marija smislila riječ MIJALONAUT.

255. Ja sam toliko gluposti izrekao da me čak nekih i sramota. Nisam mogao pogoditi. Ona mi je dala toliko „hintova", puno više nego inače, ali ja nisam pojma imao o čemu je riječ. Predao sam se, a ona je započela izlaganje.

256. – Moram ti priznati da sam riječ smišljala danima. Ideja mi je pala gledajući neki film o astronautima. Malo sam proučavala i evo ga... Odnijela sam pobjedu nad pobjedama – ponosno je rekla, smijući se u lice, što me čak malo i naživciralo. Mislim da mi je više povrijedila ego nego što me boli što ne znam.

257. – I o čemu se radi? Prijeđi na bit – zvučao sam pomalo drsko, ali ne onako kao da se ljutim, nego kao da jedva čekam da mi kaže da vidim koliko sam blizu bio. Vjerojatno je neka jednostavna riječ, a ja ne znam.

258. – Mijalonaut je nastala spajanjem grčke riječi MIJALO (μυαλό – znači um, mozak) i grčke riječi NAUT (ναύτης – moreplovac, mornar). Spojila sam te dvije riječi i dobila mijalonaut.

259. -Mijalonauti su jedini pravi slobodni ljudi– dodala je govoreći pomalo zamišljeno kao da luta po vlastitim mislima.

260. – Što bi to moglo značiti? – upitao sam, makar se nisam ni trudio pogoditi.

261. – To ti znači otprilike UMOPLOVAC.

262. – Svaka čast. Priznajem poraz i ovo nikada ne bih pogodio.

263. – Hvala – ponosno je rekla.

264. Noć je prošla kao i svaka druga s Marijom. Prekrasna!

265. Sutradan ujutro probudili smo se malo ranije. Ja sam pio kavu i čekao Mariju da se spremi. To me uvijek izluđivalo. Ja sam spreman za oko deset minuta i onda nju čekam, u najboljem slučaju, sat vremena.

266. – Gdje je moja kava? Nisi mi je napravio? – začuđeno je upitala, praveći se kao da joj se spava.

267. – Nisam. Ti ne smiješ. Ako će ti raditi EKG ili nešto slično, ne treba ti u organizmu ništa što bi moglo djelovati na rad srca, a kava to jest.

268. – U pravu si?

269. – Jesi li spremna?

270. – Da, krenimo.

271. Kardiolog nam je bio relativno blizu, pa smo kod njega bili već nakon svega petnaestak minuta. Sestra nas je već čekala.

272. – Dobar dan, gospođo Marija i gospodine Marko. Molim vas da sjednete u čekaonu, a doktor će vas kroz svega par minuta pozvati.

273. – Dobar dan – odgovaramo – pričekat ćemo. Hvala.

274. Nakon pregleda doktor je rekao Mariji da ne treba biti uplašena. Ima blagu aritmiju što će betablokatori držati pod kontrolom.

275. – Znači, nema potrebe za nekim kirurškim zahvatima? – uplašeno je upitala Marija.

276. – Nema, gospođo Marija, no morate paziti na prehranu. Najbolje bi bilo da jedete što više povrća. Od mesa samo zečetinu, bijelo meso i ribu. Nikako čvarke, slaninu, kulen i slično – nasmijano će doktor – i što više aktivnosti poput trčanja ili hodanja. Naravno, samo jednu kavu dnevno i to ujutro, nakon tablete, a crni i indijski čaj izbjegavajte.

277. – Hvala vam, doktore. Držat ću se vaših uputa.

278. – Naravno, ukoliko se pojavi aritmija za mjesec dana, a redovito uzimate tablete koje sam vam prepisao, odmah mi se javite.

279. – Naravno. Do viđenja, ili je bolje reći samo Bok? – nasmijano je Marija rekla doktoru.

280. – Bok će biti dovoljno – i on se nasmijao.

281. Od tada smo puno više hodali. Rjeđe kroz sam grad, uglavnom promenadom uz Dravu.

282. Tako smo se jednu subotu šetali. Prvo smo otišli na tržnicu kupiti što više povrća i do mesnice. Jedina je to mesnica koja prodaje zečetinu. Nismo voljeli tamo kupovati jer smo uglavnom kupovali zečetinu iz domaćeg uzgoja, no kada gospodin Mate nije imao zečeva, morali smo u mesnicu. Nakon toga, s punim vrećicama koje sam ja nosio, naravno, lagano uz promenadu. Iz daljine smo vidjeli da je na promenadi neki skup.

283. – Hajdemo bliže da vidimo o čemu se radi – rekla je Marija, znatiželjna kao i uvijek.

284. – Može. Nije da me nešto zanima.

285. Kada smo se približili, vidjeli smo da su to osobe koje se zalažu za pobačaj. Vidjevši to, Marija se rasžalostila.

286. – Vidiš li ti, Marko, za što se oni zalažu? Kako ih nije sram? – Marija je bila žalosna. Sjetila se svega kroz što smo prošli. Toliko smo željeli dijete, ali na žalost Bog je ipak imao drugačiji plan.

287. – Vidim. Idemo – rekao sam i ja, pomalo tužan. Smatrao sam da je smisao života imati djecu. S njima na more, putovanja, čistiti kuću za njima, malo se smijati, pa malo kuditi. Sve te sitnice mi nikada nećemo doživjeti i osjetiti.

288. – Zamisli, Marko, one se zalažu da bude legalno ubiti malu bebu, bebicu, u utrobi majke. Kako mogu? Kako mogu? – ponavljala je više puta, gutajući knedle sa suznim očima.

289. – Ne znam, Marija, ne znam. Monstruozno je ovo što čine.

290. Marija nije imala mira. Postala je jako nervozna.

291. – Sram vas bilo. Kako možete navijati za ubojstvo? Nije beba tumor pa da je odstranjujete. Kako vas nije sram?

292. Na to su se još neke osobe u blizini skupile i počele pljeskati Mariji. Počelo je dolaziti sve više ljudi koji su počeli dobacivati: „Abortus je ubojstvo", „ubojice", „Sramite se", „Kako vas nije strah Boga?". Na to su se ovi malo pogubili te odlučili nastaviti taj svoj marš.

293. – Idite i treba da idete, a što se mene tiče idite i u tri pi... materina – nervozno je govorila Marija. Nikada do sada je nisam vidio takvu.

294. – Dobro, Marija, smiri se. Što ti je? Sramiš se.

295. – Neka se sramim. Nije me briga. Oni su monstrumi.

296. Nastavili smo šetnju, a Marija mi baš nije djelovala najbolje.

297. – Jesi li dobro?

298. – Jesam – odgovorila je Marija, ne ulijvajući mi povjerenje – samo hodajmo.

299. – Djeluješ mi nekako umorno.

300. – Pa kako neću biti umorna. Toliko sam se nasekirala da mi srce lupa od bijesa.

301. – Hajdemo kući.

302. – Može – odgovorila je.

303. Do kuće smo ipak uzeli taksi. Uplašila me kako je izgledala, no do kuće je već bila puno bolje. Ja sam joj rekao da moramo izbjegavati ovakve susrete. I mene su uznemirili, ali ovo me još više uznemirilo. Gledati Mariju kako je naočigled loše – ne želim. Ako to mogu izbjeći, izbjeći ću. Kada smo ušli u stan, Marija je samo legla i zaspala.

304. Sutradan je Marija sjela za računalo i odlučila da bude aktivna u borbi protiv ovih monstruma, kako ih je zvala. Sve je pretražila. Sve udruge.

305. Obavila je nekoliko telefonskih poziva, što je bilo dovoljno da se skupi povećana svota novca kako bi tim udrugama pomogla da još lakše provode borbu. Savjetovao sam je da to pusti. Vidio sam da je s jedne strane uznemiruje, ali ne kao onaj dan, a s druge – taj njezin ponos u očima.

306. – To je moja esekerka – samo sam joj rekao naglas.

307. – Što? Kako? O čemu ti to? – propitkivala je. Nisam je dugo tako nazvao.

308. – Gledam koliko te ovo ispunjava i kako si ponosna na sebe što si uspjela nešto što mnogi pokušavaju već duže, ali nisu imali konekcije kakve ti imaš.

309. – Hvala ti, a najviše što si uz mene – sretno mi je poručila, s istim onim sjajem u očima kao onu našu prvu noć koju smo proveli zagrljeni.

310. Čak sam i ja obavio par poziva. No ja nisam redom sve zvao, već samo one za koje sam bio siguran da mi neće poklopiti slušalicu. Bio je to naporan tjedan, jer smo uz posao pokušavali raznim udrugama skupiti nešto novca kako bi lakše putovale, izrađivale transparente, plaćale odvjetnike i slično. Sve smo to činili anonimno. Nismo se bojali da drugi vide naše stavove, već smo htjeli da nas članovi gledaju kao njima ravnopravne.

311. Od smrti gospođe Ane prošlo je gotovo godinu dana, a s Borisom se gotovo da nisam ni čuo. On je baš potonuo. Kada jedan dan mi je zazvonio telefon, a na ekranu sam vidio da me zove Boris. Odmah sam se javio.

312. – Bok! Reci, Borise – pokušao sam zvučati onako kako sam se osjećao, a bilo mi je drago.

313. – Bok, Marko. Reci mi kada si slobodan, naletio bih kod tebe u ured.

314. – Borise, pa to je tvoj ured, a doći ću, ako treba, odmah – kako god tebi odgovara.

315. – Možemo se sutra naći, ako ti odgovara?

316. – Može. U 15 sati, ako ti odgovara? – upitao sam.

317. – Može!

318. Ispričao sam ovo Mariji. Čak je i ona bila začuđena.

319. – Kako ti je zvučao? – upitala me.

320. – Tužno, jako tužno. Nadam se da je sve OK. Hoćeš li i ti sa mnom do Zagreba sutra? – upitao sam je, mada mi je to bila iskrena želja. Nekako nisam htio da idem sam.

321. – Mogu, ako želiš, nije mi problem.

322. U Zagrebu smo bili oko podne. Imali smo dosta vremena pa smo otišli na ručak. Nismo puno pričali taj dan. Oboje smo imali neki osjećaj, nedefiniran. Bila je to kombinacija straha, znatiželje, ali i sreće. Neki čudan osjećaj koji se baš ne može opisati riječima.

323. Gledajući u Mariju i kako djeluje zamišljeno, upitao sam je:

324. – Marija, osjećaš li se dobro?

325. – Dobro sam, samo imam neki čudan osjećaj. Ne znam to opisati riječima.

326. U 14:45 smo bili u firmi. Snježana je još bila tamo. Rješavala je neke papire, pa su ona i Marija otišle u kantinu na kavu, a ja u ured. Boris je došao točno u tri sata.

327. – Bok! Reci, Borise – upitao sam, s istim onim osjećajima koje sam pokušavao opisati u restoranu.

328. – Bok! Gledaj, Marko, odmah ću prijeći na stvar. Ti znaš da ja volim Anu kao zjenicu oka svoga. Ti znaš da sam ja bio temelj, a ona stup ove firme. Ja iskreno nisam u stanju voditi ovu firmu bez nje. Mislio sam da će me proći s vremenom, ali tuga ne popušta. Ne, nisam depresivan, ali sam bez želje za posao. Ne mogu se fokusirati, a najiskrenije – ova firma bez nje mi ništa ne znači. Nebitna je. Da li je to Marija u kantini sa Snježanom?

329. – Jest. Došla je sa mnom, pa kada smo već tu da obavimo još neke stvari. Jeste li zadovoljni kako obnašam dužnost VD-a vlasnika? – upitao sam s nepovjerenjem.

330. – Ma jesam. Nitko to ne bi tako dobro vodio kao ti, pa čak niti ja – rekao mi je, nakon čega sam ja ostao bez riječi. – Ajde, molim te, odi po Mariju – zanima vas ovo.

331. – Dobro, evo idem – otišao sam po Mariju u kantinu.

332. – Marija, molim te dođi, treba nas Boris oboje.

333. – Zašto? – upitala me zbunjeno.

334. – Ni ja ne znam, ali čini mi se da ćemo kroz koju minutu saznati.

335. – Bok, gospodine Boris – pozdravila ga je Marija.

336. – Bok, Marija. Ne znaš koliko mi je drago da si i ti ovdje. Želim vam oboma reći da sam odlučio...

337. – Zatvarate firmu? – prekinuo sam ga dok je pričao.

338. – Marko, Marko, još nisi naučio da me ne prekidaš – nasmijano mi je rekao. – Ne prodajem firmu. Odlučio sam vam pokloniti 51% dionica firme.

339. – Molim? – upitali smo oboje.

340. – Gledajte, ja ne mogu ovdje više raditi, kako sam ti malo prije objasnio. Ne želim zatvoriti firmu jer bi to uzrokovalo brojne otkaze. Sada bi to bilo najgore, kada si firmu doveo u zavidnu poziciju. Učiniti ćemo to na sljedeći način. Ja ću ti prepisati 51% dionica, a ti moraš platiti porez od 4%, što je nekih 1.500.000,00 eura.

341. – Odakle nama toliki novci?

342. – Odlično pitanje, no i za to imam rješenje. Potpisat ćemo ugovor kojim ja tebi posuđujem te novce s pokom vraćanja od tri godine. Ti ćeš te novce uplatiti u firmu od dividende.

343. – Mislite da će to uspjeti?

344. – Hoće, jer neće ti firma posuditi te novce, već ja osobno.

345. – Jeste li sigurni u to? – upitao sam, mada mi se ideja nije nikako sviđala – pa imate li nekog drugog kandidata?

346. – Nemam, Marko. Dividendu ćemo dijeliti u omjeru 49:51%, što će meni biti dosta da dam najbližoj rodbini. Ukoliko bih nešto prepisao na njih, oni bi to sve razjebali – začuđujuće vulgarno od njega, nakon čega sam ostao malo zaprepašten. Marija je samo stajala i šutjela. Bila je šokirana, a on je na to dodao – sada smo možda suvlasnici pa si možemo dati toliko slobode – nasmijano je rekao.

347. – Marija, što ti misliš o ovome? – upitao sam je.

348. – Iskreno, ne znam što bih mislila. Možemo probati.

349. – Ne možete probati. Juha se proba. Previše ljudi i njihovih obitelji ovisi o vašoj odluci. Ja ne mogu više raditi, a vi ste mladi i sposobni – ljutito je rekao, kako bi nas usmjerio da ovo nije zezancija.

350. – Ako misliš da je tako najbolje, neka bude tako.

351. – Čestitam – rekao je Boris – a sada se idemo baciti na posao da riješimo papirologiju.

352. Kada smo potpisali sve ugovore koji su bili potrebni, Boris se samo pozdravio s nama i otišao. Od tog dana sam ga sve rjeđe viđao. Znala je proći i godina da se nismo čuli ni vidjeli. Povukao se u samoću. Vjerujem kako je čekao dan kada će se ponovno susresti s Anom.

353. Godine su prolazile, a Marija i ja smo činili sve da firma zadrži ugled i išlo nam je jako dobro. Kupili smo veliku kuću na periferiji Osijeka, baš kako smo i planirali. Par prostorija smo preuredili u urede i više nismo odlazili u Zagreb. Kada je nešto trebalo, Snježana je dolazila u Osijek. Često je znala upitati da li joj se ja to sada odužujem za ono što sam joj ukrao putovanje za Osijek onog puta.

354. Marija i ja smo ušli u rane šezdesete. Posao nam je išao odlično, a firmu smo čak proširili na Osijek. Borisa više nikako nisam čuo, čak nisam znao je li živ.

355. – Marko, javi se na taj telefon – vikala mi je Marija iz kupaonice, jer je znala kako slabo čujem.

356. – Molim? – javio sam se, a nepoznati glas mi je samo rekao da se želi s nama naći. U pitanju je Boris.

357. – OK, dođite do ureda u Osijeku kada god vam odgovara, mi smo ovdje.

358. Već sutradan je došao. Mladić u svojim kasnim tridesetima, s aktovkom u rukama i nekim čudnim naglaskom.

359. – Dobar dan, gospodine Marko. Ja sam Matthew – rekao mi je na lošem hrvatskom jeziku.

360. – Dobar dan, gospodine Matthew, kako vam mogu pomoći?

361. – Gospodin Boris je umro. Netom prije smrti ostavio je oporuku.

362. – Da, nastavite – rekao sam, sada već pomalo ravnodušno, misleći da me nema više što iznenaditi.

363. – Bok! O čemu se radi? – upitala je Marija.

364. – Boris je umro i ostavio je oporuku. Nisam siguran kakve to veze ima s nama, ali poslušajmo gospodina Matthewa.

365. – Gospodin Boris je odlučio cijelu firmu prepisati vama.

366. – A kada će biti pokop? Inzistiram da ja to organiziram – brzopleto sam upitao.

367. – Gospodin Boris je već pokopan. Inzistirao je da to zna što manje ljudi. Pokopali smo ga u grob pored Ane. Ja sam neko vrijeme proveo s njime pišući oporuku. Do zadnjeg dana tugovao je za Anom, a kada je umro, umro je s osmijehom.

368. – Moram dodati i da vam je poručio da ovaj put nemate izbora – rekao je to kroz smijeh. – Iskreno ne znam zašto.

369. – Mi razumijemo – nasmijao sam se.

370. – Da ne zaboravim, isto tako, dok se smijao, samo je rekao da mu platite porez od 4% – vi već znate kako ćete to učiniti – zbunjeno je rekao, pa nadodao – kada kucne vaš čas, ostavite firmu nekome tko bi mogao nastaviti tradiciju i još dugo godina hraniti mnogobrojna usta. Ja sam redovito pratio vaš rad i divio se kako firma koju smo na noge postavili Ana i ja postaje svake godine sve veća. Ja to nisam uspio, ali sam se tješio da ono što se izgradi na dobrim temeljima traje puno duže od novonastalih firmi koje propadnu jako brzo. Često je vodio svoj monolog s vama, kako je on to i nazivao.

371. – Hvala vam, gospodine Matthew. Što nam je činiti sada? – upitao sam ga.

372. – Apsolutno ništa. Papiri su riješeni i vi ste od ovoga trena punopravni vlasnici. Moja misija je gotova.

373. – Treba li što platiti?

374. – Ne treba. Gospodin Boris me bogato nagradio za ovo – rekao je kroz osmijeh.

375. – Eto, Marija, dokle smo došli. Ja od skladištara do milijunaša, a ti od recepcije do milijunašice – nasmijano sam joj rekao.

376. – To se zove život!

377. Nakon par dana Marija je uplatila povećanu svotu novca udrugama koje se bore protiv pobačaja. Na žalost, informacija je procurila i mediji su saznali od koga su došli novci. Počeli su nas doslovno razapinjati. Pisali su takve gnjusobe o nama da je to bilo zastrašujuće. Ja sam bio poprilično hladan na to. Nisam se čak ni trudio demantirati te njihove navode koji su besmisleni i puni lažnih tvrdnji – valjda sam otupio radeći ovaj posao. Mariju je to pak pogađalo. Pogađalo ju je jer je znala da čini dobro djelo, a prikazuju je doslovno kao monstruma.

378. Imala je jake aritmije što je skrivala od mene sve do jednoga dana kada je završila u bolnici.

379. – Dobar dan, gospodine Marko i gospođo Marija. Gospođo Marija, nalazi nisu dobri, štoviše poprilično su loši.

380. – Ima li dobrih vijesti? – prekinuo sam doktora.

381. – Dopustite mi da završim. Morat ćemo vas operirati i ugraditi tri premosnice. No morate promijeniti život u potpunosti. Nema više nervoze, teškog i napornog rada. Vidim da se ne pridržavate ni prehrane.

382. – U pravu ste, malo sam se prepustila okusima baranjske kuhinje. Teško mi je odoliti mirisu kulena.

383. – Znam, no morat ćete.

384. – Hoće, doktore, pobrinut ću se za to.

385. – Sljedeći tjedan ćemo vas operirati. Potpuni oporavak traje od tri do šest mjeseci i u tom razdoblju morate se čuvati najviše.

386. – Dobro, doktore. Hoću.

387. Operacija je prošla jako dobro, a Marija se počela izvrsno oporavljati.

388. U našim šetnjama često smo se sjetili mladenačkih dana dok smo satima provodili na promenadi. Sjedili smo na klupi odmah do pješačkog mosta satima zagrljeni i gledali kako se odraz svjetala, poput uljane boje, razlijeva po Dravi.

389. – Marija, što ti je danas? Dva sata u kupaonici, pa u ormaru tražeći odjeću. Vidim još staneš u onu crvenu toaletnu haljinu koju si nosila na mom rođendanu. I dalje ti izvrsno stoji.

390. – Hvala ti, tako se i osjećam.

391. – Baš mi je drago – gledao sam je začuđeno.

392. Taj dan Marija je imala sjaj u očima kao kad je bila u dvadesetima. Njezina sijeda kosa kao da je postala crna. Stalno je ispred mene hodala zanosno, svako malo pogledavajući me ispod oka. Kao da koketira sa mnom.

393. Baš mi je čudna – mislio sam u sebi. Ne znam što joj je, ali sviđa mi se.

394. – Idemo li negdje? – upitao sam je.

395. – Ne! Danas odmaramo. Sjest ćemo na kutnu, zagrliti se kao nekada i izmišljati riječi.

396. – Može, sviđa mi se ideja.

397. Ja sam, baš kao nekada, obukao traperice, polo majicu i sako, a ona crvenu toaletnu haljinu. Sjeli smo na kutnu i igrali se pogađanja riječi. Smijali smo se na sav glas. Mislim da su nas i susjedi čuli, a onda odjednom se samo okrenula prema meni.

398. – Ovo mi je jedan od najljepših dana u životu.

399. – I meni, ljubavi, i meni.

400. – Ja ću ti sada otići.

401. – Ma gdje ćeš? – nasmijao sam se.

402. – Znaš ti dobro gdje ću. Znaj da te volim najviše na svijetu. Nismo imali djecu, ali život smo proživjeli baš lijepo, baš onako kako želim svakome. Svaki naš korak bio je popraćen ljubavlju, sve što smo stvorili gradili smo zajedno.

403. – Marija, ljubavi, o čemu pričaš? – rekao sam uznemireno, suzavnih očiju.

404. Marija se samo nagnula prema meni, zagrlila me, a glavu stavila na moja prsa i rekla:

405. – Volim te, moj MIJALONAUTE!

406. Nakon čega sam osjetio kako njezin duh napušta tijelo. Osjetio sam njezin posljednji dah kako mi grije vrat. Suza je suzu stizala. Grlio sam je i plakao sve jače. Telefoni i mobiteli su zvonili, a ja ih nisam čuo.

407. Bio je to rastanak jedne prekrasne veze. Imali smo sve ono o čemu svaki čovjek sanja.

408. Imali smo jedno drugo.

409. Nikome nisam dozvolio da organizira sprovod. Zvao sam jednog legu kojega sam upoznao boraveći sve ove godine u Osijeku. On je radio u HNK i zamolio sam ga da otpjeva pjesmu „Suza nemam da isplačem svoju bol".

410. On je doveo cijeli zbor. A kada su počeli pjevati, pjesma je parala moju dušu.

411. Suza nemam da isplačem svoju bol, tuga steže mi srce i dušu svu. Gospodine, primi je u svoj dom, gdje je mir i vječna svjetlost Tvoja.

412. U raj poveli te anđeli i odveli te k svjetlu nebeskom. Pokoj vječni daruj joj, Gospodine, i svjetlost vječna neka joj svijetli.

413. Počivala u miru. Amen.

414. Baš kao u pjesmi – suza nisam imao, samo slomljeno srce. Dio mene se otrgnuo i otišao u nepovrat.

415. Nakon što je svećenik završio sprovodbi obred, kleknuo sam iznad groba i uzeo šaku zemlje. Prije nego što sam je bacio, tiho sam rekao, dok su se suze slijevale niz obraz i natapale zemlju u mojoj šaci: „Volim te, ljubavi. Putuj brzo i sigurno. Molim te, ne idi daleko kako bih te lakše mogao naći." – nakon čega sam zemlju samo ispustio na grob.

416. Sada, kako Marije više nema, ništa me nije vezalo za Osijek. Preselio sam se u Zagreb i toliko se prepustio poslu da sam više vremena provodio u uredu nego u svom praznom stanu.

417. Svaki tjedan sam išao u Osijek na grob moje ljubavi i ostavljao joj jednu bijelu ružu i kockicu bajadera čokolade.

418. Često sam se šetao gradom, ali samo navečer, kada se gradska buka u potpunosti stišava, baš kao i danas.

419. Hvala Bogu, danas sam krenuo malo ranije i kada sam te vidio kako sjediš na tom mostu, samo sam požurio.

420. – Vidiš, život mi je bio turbulentan, kako si i čuo, ali na kraju krajeva – isplatilo se.

421. 
     

422. Laganim korakom gospodin Marko je odlazio od mene, a ja sam ga samo promatrao i onda viknuo:

423. – Tko si ti?

424. – Nije bitno tko sam ja, već tko si ti. Nemoj biti života dezerter – poručio mi je blagim glasom, a onda nestao u mraku.